Smislio sam ostatak plana. Sada ga samo treba provesti. Promišljeno, da ne bude grešaka. Zamišljam taj dan već tisućiti put otkako sam je upoznao. Prevrtio sam ga u glavi već milijun puta, zamišljajući svaku pojedinost. Količinu ulja u kupci, miris svijeća u hodniku, buket ruža na komodi u blagavaonici. I uvijek bi bilo savršeno. Pozvonila bi na vrata točno u 21.00. Svijeće bi bile upaljene, svirala bi lagana glazba, a ona bi bila predivna kao i uvijek. Znao bi to i prije nego što bi otvorio vrata obučen kao i obično u plave, krute traperice. Jedino bi pulover bio novi, zeleni sa bijelom vodoravnom crtom preko prsa, onaj kojeg sam vidio u izlogu robne kuće kada sam se jučer vraćao s probe. S one strane vrata odisala bi njena ljepota. Svjež miris njene crne kose podsjetio bi me na zrele trešnje koje sam nekad, kao mali dječak, krao iz susjedovog vrta. Kad bi osjetio taj miris postao bi nestašan i zaigran. Čistoća njenog lica natjerala bi me da je dotaknem, na trenutak, samo s jednim prstom, jednim djelićem svoje kože. Toliko bi mi bilo dovoljno da znam da ništa nije bilo uzalud. Toplina njenih ruku probudile bi u meni nježnost koju bih htio podijeliti s njom, pružiti joj je kao jedan od mnogih darova koje joj želim dati. Zvuk njenog glasa, tako jasan i tako ugodan uzbudilo bi me jer bi u svakoj njenoj riječi čuo ljubavne izjave, tako sočne kao da mi ih šapće na uho: „Tvoja sam.“
Uveo bi je u svoj stan, posjeo na kauč i ponudio večerom skuhanom samo za nju. Gledao bih je kako jede, kako usnama dodiruje vilicu željeći više od svega da bodem taj škamp na njenoj vilici ili zrno riže među njenim zubima. Ponudio bih joj vino, crveno, da joj se obrazi zažare punim sjajem. A zatim bih joj rekao da je volim. Da je volim više od sebe, više od glazbe za koju živim i da mi pogled u njenim očima govori kako je spremna dopustiti mi da joj tu ljubav i pokažem. Ona bi se nasmiješila, primaknula bi mi se svojim tanašnim, crvenim ustima, a ja bih ih dotaknuo svojim. Liznuo bih joj usne da osjetim okus labella od čokolade, a zatim bih je strastveno poljubio u nemogučnosti da kontroliram svoju strast. Skinuo bih joj majicu, polako, gledajući kako se otkriva njeno predivno tijelo zarobljeno danima od mog pogleda ispod debelih majica. Ljubio bih joj vrat, lizao ga, a zatim usnama jedva dodirivao. Mrsio bih svoje prste u njenoj garavoj kosi, uživao u mirisu njenih grudi i zvuku njenih uzdisaja. Skinuo bih nju... pa sebe... Položio je na svoj krevet kao djevu upravo spašenu od zmaja i uživao u njenom užitku. U njenom izvijanju, njenoj nevinosti koja bi na trenutke postajala demonska, u čitavom njenom biću. Njen vrhunac doveo bi me i do mog znajući da sam uspio usrećiti najljepšeg od svih andjela. Zatim bi se dugo gledali... a što bi dalje bilo, ona bi odlučila.
Obožavam je. Neznam kako se dogodilo, niti kad. Znam samo da sam se jednog dana probudio s njom u mislima, u vidu, u sluhu i osjetu. Je li za to bio kriv onaj zbunjeni pogled kada me u žurbi udarila laktom? Ili kada sam je kasnije sreo u „svom“ kafiću gdje sam svakodnevno ispijao topli čaj prije probe koji izvrsno godi u prohladnim danima veljače? Došla mi je tada rumena i nasmješena kako bi mi se ispričala govoreči mi da se zaista žurila i kako joj je žao što tada nije zastala i rekla mi te dvije male riječi. Bio sam zbunjen samom činjenicom što me se sjeća. Ponudio sam je kavom, čajem, bilo čime ali nije htjela sjesti. Žurilo joj se.
„Zar opet?“, upitao sam je sa smješkom na usnama i tugom u očima jer sam bio željan upoznavanja i razgovora. Svijet umjetnika nije tako bajan kakvim bi ga neki zamišljali. Probe, vježbanje kod kuće, pa opet probe. Na kraju ne ostane vremena ni za sebe, a kamo li za druge.
„Stvarno mi je žao“, rekla je s tugom u glasu i smješkom u očima, jer takva je njena narav. Vječni osmjeh, makar i u onoj jednoj iskrici u oku. „Hahah... evo opet se ispričavam ali stvarno ne mogu. Moram na fakultet, sigurna sam da znate kakav je studentski život pogotovo u ovom gradu. Zadržite se negdje pet minuta i već na drugo mjesto kasnite petnaest. Ali... svakako ćemo se još vidjeti“, dala mi je to obećanje tako sigurna u njega da sam joj čak i ja povjerovao. Već sljedeći trenutak je otvarala vrata kafića pozdravljajući me veselo mi mašući rukom umotanom u mekanu vunu crvene rukavice.
Ostao sam sjediti sa svojim čajem od mente, zaboravljajući na trenutak kako mrzim kad mi se čaj ohladi, i razmišljao o tome ima li zaista ikakve šanse da se opet vidimo. I bi li me se sjećala? I stvarno, vidjeli smo se. U istom kafiću skoro svakoga dana. Najčešće bi sjedila za šankom, ispijala toplu kavu čitajući neku knjigu i kutkom oka promatrala moje pokrete. Promatrao sam i ja nju, gotovo je gutajući pogledom sve više shvaćajući kako je lijepa. Ima predivno tijelo. Bucmasta je ali mršavost joj ne bi pristajala. Ima lijepe, velike dojke preko kojih padaju pramenovi tamno smeđe, gotovo crne kose. Grudi joj se uzdižu prilikom udisaja čine li ih još više privlačnijima. Oči su mi padale i na njenu stražnjicu, jednako bujnu kao i grudi. A nakon što bi promotrio njeno tijelo vratio bi se na mjesto s kojeg sam počeo. Oči... zelene, sitne oči. Vesele, i bistre obavijene dugim trepavicama ispod tankih gotovo nevidljivih obrva.
Od onog dana do sad nikad mi nije prišla. Nije mi uputila niti jednu jedinu riječ. Ali njen pogled mi je govorio apsolutno sve. Sigurno je saznala o meni isto toliko koliko i ja o njoj kroz promatranje. Saznao sam da studira književnost, i to englesku jer su knjige koje čita većinom engleske. Njene bijele ruke često krase omote knjiga Hemingwaya, Twaina ili Shakespeara, a zelene oči ispod tankih stakala naočala brzo prelijetaju preko stranica teksta. Ona je jednostavna djevojka. Ne nosi nakit, ne šminka se niti se napadno oblači. Detalji su jednostavni ali tako upadljivi. Crvene rukavice od meke vune, crveni pleteni šal više puta omotan oko nježnog, glatkog vrata, srebrni broš u obliku... pa... ničega zapravo, pričvršćen na crnom kaputu. Oblači se isto tako jednostavno. Jednobojne majice na traperice ili samtane hlače ili pak suknje, ispod kojih oblači šarene čarape. Oh, kako bi ih joj htio skinuti.
Prolazili su tako dani dok smo se promatrali u kafiću na uglu Frankopanske. Mislila je da ne vidim njene poglede, ali vidim ih i zbog njih je još više želim. Želim vidjeti grijeh u njenim očima dok je skidam, želim osjetiti dah i vrisak dok je ispunjam. Začarala me, opčinila. Kao da je Copranica. Saznao sam njeno ime i prezime od konobara koji je očito malo bolje poznaje. Josipa.... Josipa Knežević....Ostatak nije bio pretjerano težak. Do informacija se lako dolazi tako da mi je njen broj telefona u ruci bio već prekjučer.
Danas sam učinio nepodobštinu. Ali to je bio jedini način. Uzeo sam nešto njeno. Rukavicu. Istu onu koja joj je svaki dan obavijala duge prste. Miriši po njoj, po svježini, po ljepoti, po nevinosti. Na putu do svog stana kupio sam nekoliko ružićastih svijeća s mirisom ruža, kupio sam mirisnih ulja s bademovim ekstraktom, kupio sam sve najbolje za nju. I majicu za sebe. Onaj pulover, zeleni, s crtom preko prsa. Ruže ću kupiti sutra, kao i namirnice za večeru u kojoj će, siguran sam, uživati. Sada idem leć, idem sanjati njene oči, njen glas i njen struk. Sutra će biti napokon moja. I ostati moja. Zauvijek.
Post je objavljen 08.09.2005. u 14:49 sati.