Dok tramvajem idem na posao, gustiram pomalo knjigu koje sam voleo i čitao pre desetak i više godina. U najboljem slučaju pročitam par stanica, malo zveram okolo i već sam stigao na cilj. Dok čitam, pomaljaju se iz sećanja pasusi za koje sam mislio da su zaboravljeni. To je jedna od lepih stvari što mi se dešavaju ujutro.
Volim da čitam kratke priče. Sve je počelo negde u ranim tinejdžerskim godinama, kada sam u kući, među knjigama, iskopao neku knjižicu na engleskom. Selindžerovih 9 priča. Pored nje je stajao Lovac u raži. Tada sam se žestoko navukao na kratke priče.
Pripadala je mome ocu. Nikad ga nisam pitao otkud mu. Retko kad smo imali takvu vrstu intimnosti da ga pitam: Tata, zar si se i ti nekada ložio na Selindžerove knjige? Tu staru, očevu knjigu sam izgubio. Pozajmio sam je drugarici na koju sam se ložio, ili nekom drugom; nije mi nikad vraćena. Kasnije sam kupio sličnu. Lovac u raži je preživeo.
...
Životi pesnika od Doktorova je bila jedna od omiljenih knjiga. Tanka, crvena, iz edicije "Reč i misao". Kupio sam desetak komada, pa sam u nekim prilikama, uglavnom o rođendanima, pridodavao i tu knjižicu poklonima što sam davao prijateljima. Ni od koga nisam kasnije dobio komentar. Izgleda da sam bio usamljen u svojoj ljubavi prema Životima pesnika.
....
Poslednjih desetak godina sam skoro prestao da čitam. Kuća - posao, neke druge zanimacije, lenjost. Zaboravio sam na svoje knjige. Sada pokušavam da im se vratim.