Preskociti cu neko vrijeme koje sam proveo gdje sam vec proveo da bih opisao dan koji se dogodio na danasnji datum. Naime nakon gotovo dvije godine pizdarija,povlacenja po poljima,beskrajnih treninga i slicnih pizdarija cijeli puk je dodjeljen "13e Demi-Brigade de la ****** *********" lociranoj u Djiboutiju. Eh sad par rijeci o samome Djiboutiu.
To je malena drzavica u kojoj Francuska drzava ima svoje interese u prvom redu iskljucivo zbog fenomenalnog strateskog polozaja. Sama drzava ima jako malo industrije,Uspjeva nesto u drzavi voca i povrca,Jedina vrijednost drzave je par rudnika,zeljeznicka pruga te Luka grada Djibouti koja je jedan od centara za razvoz i preradu nafte u tom dijelu svijeta. Takoder je to internacionalna luka za dopunu goriva za brodove itd...Nezaposlenost u toj zemlji varira izmedu 40 i 60 %. Zemlja u potpunosti ovisi o pomoci iz vana. Stanovnistvo je podijeljeno na Somali i Afar plemena. Ta dva plemena se medjusobno ne podnose sto je bio razlog civilnom ratu devedesetih godina. Rat koji je bio u hrvatskoj je prema okrutnosti i unistavanju koje se ovdje desavalo pravi piknik. Zemlju takoder okruzuju Etiopija,Eritreja te Somalija. Ukratko drzave s konstantnim sranjima u sebi. U zemlji su od zavrsetka rata aktivne brojne bande koje pljackaju konvoje humanitarne pomoci,dizu u zrak cijele kompozicije vlakova,ubijaju bijelo stanovnistvo,...Vlade padaju jedna za drugom,ukratko jedan veliki kaos koji pokusava obuzdati francuska vlada uz pomoc jedne pukovnije nekonvencionalnih vojnika.
Ukratko nesto slicno ovome infu smo dobili prije odlaska tamo. Usrali smo se ko grlice....jer u Djiboutiju je velik broj nasih suboraca stradao unatrag par godina. Par dana smo prolazili pripreme,slusali predavanja o zemlji,ljudima,obicajima,...sve je to trebalo popamtiti. Zadatci ce nam biti uspostavljanje punktova na vaznijim prometnicama,pratnja konvoja,osiguranje centara za distribuciju humanitarne pomoci,osiguranje luke,obucavanje jedinica policije i vojske,organizacija stalnih ophodnji,izgradnja povjerenja sa lokalnim stanovnistvom te eliminiranje neprijateljski nastrojenih elemenata. Nasa jedinica je dobila kao punkt podrucje oko grada "As Eyla" koji je slovio za jedno od jebenijih podrucja zbog cinjenice sto je blizu njega bilo jezero "Abbe" koje je bilo jednim djelom u Djiboutiju a drugim u Ethiopiji. Podrucje oko jezera je bilo u principu gusto raslinje i slicno. To je jezero bilo jedan od glavnih putova za krijumicarenje naoruzanja i to je trebalo prekinuti. Tako nam je barem receno.
Dolazak u mjesto je bilo nesto na sto nas nitko nije mogao pripremiti. Mislim stotinu puta smo gledali filmove americke o africi,trecim zemljama,anarhiji i slicno. Na ovakvo nesto definitivno nismo bili pripremljeni. U trenutku kad smo dosli bjesnila je pjescana oluja,,,,svi smo imali naocale za tu situaciju ali nemoguce je bilo nesto raditi po takvome vremenu a oni koje je trebalo pohvatati su navikli bas na takve uvjete. Helikopteri su nam cijeli dan dovlacili materijal za izgradnju kampa,strojeve,agregate,...Inzinjerci su prije poravnali teren,posijali mine okolo,dovukli kontejnere i slicno. Nakon par dana kamp je bio gotov. Kamp je bio smjesten na periferiji prethodno spomenutog gradica. Kamp se sastojao od vise nastambi za zivot,velikog rova oko cijeloga kampa,par bunkera,tornjeva,piste za helikoptere,zapovjednog centra,radarske jedinice te klinike. Sve smo ucvrstili rasporedili reflektore,senzore i slicna sranja,4 velika spremnika svaki za po 4000 litara vode su bila smjestena na sredini kampa djelomicno ukopana i zasticena,veliki agregat i sistem za rashladivanje istih je bio odmah pokraj. Svaki kontejner je bio dom za 12 vojnika,klimatizirani i relativno mali ipak su nam pruzali kakvu takvu sigurnost i lijepo rashladeno mjesto za odmor. Svatko je imao oko 40 kilograma opreme sa sobom koju je trebalo smjestiti u relativno malen prostor. Par dana je trajalo privikavanje i slicno tako da smo se s mjestom i svim upoznali odmah nakon toga. Proveli smo u kampu jedno 20 dana i onda su se pocela sranja dogadati. Ja i jos 4 tipa smo drzali bunker koji je nadgledao most pokraj jednog "wadija" preko kojeg je isla zeljeznicka pruga. Taj most je bio miniran 8 puta u zadnjih dvije godine i to se vise nije smjelo dogadati. Most je bio okruzen natpisima koji su lokalnom stanovnistvu davali na znanje da ce biti upucani ako se budu motali tuda. Garonje su u principu to prihvatili bez pogovora jer su manje vise s vremenom skontati da je nasa postrojba puna ludjaka koji ne vole odvise riskirati. Cuvanje mosta u startu je predstavljalo veliku dosadu do jednog dana na tocno danasnji datum.
Tog je dana sve pocelo normalno imali smo smjenu od 12 sati od 18 sati popodne do 6 u jutro. U pocetku je sve bilo ok...pomalo smo se vec navikli da se tu nikada nista ne dogada. Moja ekipa se sastojala od mene,Gostana,Levy-a,Hipp-a i Svena. Mjesano drustvo od 3 francuza,jednog izraelca i hrvata. Skompali smo se bili jos na farmi i sve je manje vise bilo ok. Ja,Gostan i Levy smo ostali na bunkeru,sjedili smo na sve strane pomalo cak i bezbrizno...cak smo i cigare zapalili (strogo zabranjeno po noci). A Hipp i Sven su bili u ophodnji...u slucaju sranja trebali su nam se javiti na motorolu. Nakon desetak minuta sto su otisli dotrcali su obojica zadihani i uzbudeni i rekli nam da grupica od desetak naoruzanih ljudi se krece preko "wadija" prema mostu. Koji je to sprint bio...svi su poletjeli po oruzje i brzo se rasporedili oko samoga mosta nasuprot smjera kojim su dolazili. Imali smo cvikere za nocni vid pa smo ih lijepo mogli vidjeti....9 tipova je bilo,svi naoruzani ruskim jurisnim puskama. Nisu se opce trudili da se prikradaju valjda su mislili da tu nema nikoga. Mi smo ih cekali da se priblize...vec smo bili nacisto ako se bas priblize mostu da ih sve poskidamo. Medjutim tipovi su stali nekih 100 metara od mosta,neki su zapalili,okupili se u krug i nesto razgovarali. Mi smo to gledali prvi tren a onda smo ih okruzili. Frajeri nas nisu ni skuzili kad je flash uletio medu njih,Levy i Gostan su bacili jos dva....urlanje,trk na sve strane,sve ostavili za sobom...Levy je jednoga upucao ali su ga ovi valjda odvukli jer smo vidjeli samo malo krvi poslije kad smo tu prebirali. Mi nismo mrdali jer nismo bili sigurni jel ih jos ima a nakon nase dojave konzerve (okopljena pustinjska vozila) su ionako procesljale teren i uhvatili nekih dvadesetak ljudi i onda su od nas ocekivali da prepozbnamo tu nekoga. O tome naravno nije bilo govora pa bio je mrak bokte. Kad smo se vratili u kamp na raportu je frajer urlao na nas da smo se ukenjali,da nismo postupili po propisima,da nismo nikoga zarobili,da ovo da ono. Doduse to nije znacilo da smo zasrali jer je doticni idiot uvijek urlao na sve i nikada nije bio zadovoljan. Nakon par dana su pronasli frajera mrtvoga koji je umro od ranjavanja u plucni kos. Nakon obdukcije je pronaden metak kalibra 5.56 ispaljen iz puske "famas" nasega Levy-a. Ipak smo pogodili nesto....medu stvarima koje su frajeri odbacili smo pronasli 12 kilograma poljoprivrednog eksploziva,6 pusaka AK-47 te puno tromblonskih mina,baterija,cuturica s vodom i slicno....sve navedeno je ukradeno tog popodneva iz policijske stanice 60 kilometara sjevernije u policijskoj stanici u nekom selu. A da nitko u napadu na policijsku stanicu nije stradao. Naravno da nije....oni su to uvijek radili u dogovoru. Mi ih naoruzamo oruzjem i opremom,oni to prodaju ekstremnoj rodbini te nama naseru da su napadnuti ali da bozjom providnoscu nitko nije poginuo....i onda sve nanovo.
Bas je bio ugodan uvod u cijeli asortiman sranja koja ce uslijediti...
Da ne ispadne da je moj boravak u prvih par mjeseci bio u potpunosti morbidan je bila i cinjenica sto sam u luci glavnog grada upoznao par mornara sa hrvatskog broda cija ima ipak ne bih spominjao. Ali reci cu da su bili dubrovcani i da su mi bili izvor vijesti u narednih par dana. Takoder sam od njih dobio 10 steka cigareta,tonu cokolada,par gajbi piva i jos neke gluposti sto sam u potpunosti iskoristio za podizanje svog rejtinga u pukovniji jer su cigarete bile u prvih par tjedana ceste kao snijeg :)
Po tim tipovima sam takoder poslao masu pisama kuci,par fotografija,neke pizdarije sto sam kupio u tom djiboutiju i slicne stvari. Sve su mi odnijeli majki kad su dosli kuci,cak su ju posjetila ova dva,odnijela sve,ispricali joj kako su me upoznali i sve to. Dali joj fotke (na kojima sam bio ja i par frendova iz postrojbe u boksericama i svi masemo) to je bila fotka prva zajednicka :) htio sam poslati nesto manje vise miroljubljivo i zafrkantski nastrojeno jer ono...sto vise nesto izgleda bezazleno lakse je to prihvatiti kao neku vrstu glupavog zanimanja i slicno. Ne znam kako bih drukcije to opisao. Takoder stekao sam dobrog prijatelja u pravoslavnom sveceniku iz makedonije koji je zivio i radio u samostanu u misiji u Djiboutiju....Inace ta misija je nesto najneobicnije sto sam vidio jer su u njoj zivjeli i pravoslavni i rimokatolicki svecenici...u odvojenim prostorima doduse. Ali su i jedni i drugi manje-vise djelovali zajednicki. Naime za vrijeme gradjanskog rata postrojba je na podrucje tog kompleksa koji je prije rata bio sveucilisni kompleks u izgradnji smjestila svecenike,trgovce,mornare i ostalo bijelo ugrozeno stanovnistvo da bi joj ih bilo lakse zastiti. To je bio pomalo samoziv pokusaj naime crnce se pustilo da se kolju medusobno a postrojba je stitila lucne instalacije,vaznije zgrade,povijesne spomenike,glavni grad i kampove. Ostalo sve je bio divlji zapad...
Post je objavljen 08.09.2005. u 01:26 sati.