Pregled posta

Kad smo postale tako različite?

Srela sam danas na faksu najbolju prijateljicu iz srednje škole. Svaki put kad ju vidim (a to nije često, iako studiramo na istom faksu), kao da me netko opali daskom po glavi. Ozbiljno. Gledam ju, i u glavi imam projekciju sebe, i nekako ne mogu smjestiti nas dvije u isto vrijeme (4 godine), na isto mjesto (dijelile klupu) i uz nas povezati pojam "najbolje prijateljice". Ne mogu, ne mogu, ne mogu. Ona: ofarbana plavuša s izrastom od cca 4 cm, kosom koja je nafrčana od trajne neke prije 100 godina pa su kovrčice izravnate dosta i vise kao valovi, uske traperice na bokovima poprilično izraženima (nije debela, no ima je jaaako u guzi i bokovima), cipele obavezno s visokim potpeticama, u 11 AM na ispit na faks se dolazi i u majčici do pupka (uvijek je imala poprilično ravan trbuh), grudi u push-upu (uspoređivale smo se pred ogledalom koja ima kakve [ja imam veće ], pa znam prepoznat da je ona raskoš trik dobrog grudnjaka ). Oko vrata velika i dugačka ogrlica, koja se spušta preko grudi i naglašava ih još vise, viseće naušnice na ušima, full make-up (kategorija: večernja šminka), nekoliko narukvica na ruci, operiran nos. Kad već pišem samo da napomenem da to nije čudno, da je tako od 15te dolazila u školu (I budila se 2 sata ranije da se stigne uredit!! ) - tako da me to nije iznenadilo. Nemojte me krivo shvatit - ne izgleda ona loše, no po mom osobnom mišljenju u svakom slučaju neprimjereno vremenu i mjestu.

Ja: svježe oprana i počešljana, no neuređena plava kosa, crna majica kratkih rukava, bijele sportske hlače koje su par minuta nakon silaska s bicikla imale bijelu i crvenu kvačicu (da ne zaprljam hlače na lanac) jer sam zaboravila maknut odmah bedaste kvačice , na nogama tenisice sive. Na leđima crveno-crni McKinley biciklistički ruksak, u ruci plava kaciga za bicikl i ključevi, bucmasta (hrm, u srednjoj nisam bila... ), od šminke par poteza smeđe maskare koju sam izvukla iz torbe nakon što sam se pogledala u ogledalo i shvatila da sam blijeda ko miš i da izgledam koma. Nije pomoglo. Maskara je osuđena kao stara i potrošena i završila je u nemarno odloženoj crnoj vreći za smeće u kutu WCa. (Podsjetnik: Kupi novu maskaru!) Primjer jedan razgovor koji se vodio nakon cca godinu i pol moje veze s (još uvijek sadašnjim!) dečkom. A vodio se preko papirića na satu Sociologije, tako da sam još neko vrijeme imala dokaz!

Ona: Ti si prelijepa za svog dečka.
Ja: MOLIM!?
Ona: Pa da. On i ne izgleda nešto posebno, a ti si lijepa i slatka. Bolje bi ti pristajao netko ljepši.
Ja: Ja ne mislim da sam prelijepa za njega; hvala na komplimentu, no meni se jako sviđa kako on izgleda.
Ona: ---

Zadnjih osam-devet mjeseci sam jako dobra s jednom curom koja je danas svojoj sestrični rekla: "Znaš, Meg ti ima jako zgodnog dečka. Baš je zgodan. Hrm, da ja nemam svog muža, ne bi mi bile prijateljice, bile bi konkurencija (smijeh)" Ja stojim kraj nje i slušam i nabacila sam cer zadovoljan od uha do uha E, na ovo ću s posebnim ponosom reći: Hvala na komplimentu!

Ili, još jedan primjer.

Ona: Znaš, taj-i-taj ... Mislim da naša veza neće ići. Mislim ono, on nije završio faks i ne studira!
Ja: Pa jel radi?
Ona: Pa radi, u tatinoj firmi, već godinu dana.
Ja: Pa šta onda ima veze. Ako s 22 radi već godinu dana, a može si priuštit da ne radi, očito je vrijedan i nije ljenčina. Kakve veze ima faks?
Ona: Pa ne mogu ja biti s nekim tko nije završio faks! Što će on meni?
Ja: Moj dečko nije završio faks, pa nam je baš super.
Ona: Da, znam, i iskreno da ti kažem, čudim ti se. Ja to ne bih mogla, mislim, o čemu bih ja pričala s njim?
Ja: Čemu se čudiš? T. i ja se volimo, lijepo nam je skupa, drži me kao kap vode na dlanu, pričamo i debatiramo o milijun raznih tema, o'š od kvantne fizike do abortusa. Ne čini ga ta diploma koju nema lošijom osobom.
Ona: Kako da hodam s nekim bez faksa!? Ovdje možda nisam updejtana kako bih prenijela vjerno što SAD želi, no poznavajući ju, želje su ostale iste. No, za priču nije ni bitno, kad nas već vraćam u prošlost.

Ona: Postati dipl.ono što već studiramo, naći dobar posao, na visokom mjestu, biti uspješna i poznata u onome što radi, s vremenom steć' neku moć i sve u svemu ganjati karijeru i bogatstvo.
Ja: Imati sretnu obitelj, dvoje-troje djece, dobar brak s mužem (nadam se da će tu titulu dobiti sadašnji dečko), nekakav posao koji ću voliti i od kojeg ću moć živit' i kućicu na moru. Ako već ne živim na moru, da mu se mogu vratit kad zafali. A fali.

Nema niša loše u tome što ona želi, niti ja to osuđujem. Izbor karijera ili obitelj je individualan za svakoga od nas i jedan nije bolji ili lošiji od drugog. Samo su različiti. No, ono što me čudi je kako sad primjećujem da smo nebo i zemlja. Kako smo se prije tako dobro slagale, a izgleda da nismo jako slične. Jesmo li prije bile sličnije, pa je svaka odrasla na drugačiji način? Kad smo postale tako različite? Moja mama kaže da smo možda oduvijek i bile...

Možda i jesmo. No, u tom slučaju, što nas je povezalo?

Post je objavljen 08.09.2005. u 18:32 sati.