probaj zamisliti kako boli praznina
kako boli ništa
i sve misli koje se isprepliću na raznim nivoima
svi ti razgovori mene i mene
postoje
samo zato da ispunim to veliko ništa
što me usisava
jer ono što je malo
iščezava
i teži prema nuli
(a ja ne želim nestati)
ali
tada bi i praznina
koja me ispunjava
morala podjednako konvergirati
no ona raste
izruguje se svim zakonitostima
izlazi i obujmi me
stisne
da postanem još manjom
neprimjetnom
.
(točka)
a u njoj skoncentrirana sva bol
grči
zavija
vrišti
steže
urliče
reži
eksplodira
prsnuće
koje me vraća u naizgled sasvim običnu ljušturu
i praznina koja razdire
Okovi
Post je objavljen 08.09.2005. u 22:24 sati.