np SlipKnoT "Disasterpiece"
Vratio sam se, živ i zdrav! Na patologiji zakon bilo, wow! Nemojte sad misliti da sam TOLIKO morbidan, nije patologija strašna! Mada se i meni činilo...
Ujutro najprije idem kod glavne sestre u ured i pitam da zamoli za prebacivanje na patologiju. Ona pita: "STVARNO ćete na patologiju?!" i gleda me tipa "mali, nisi normalan!" Kažem "Pa da!" i ona nazove. Sve OK. Pođem do voditeljice kirurgije po papire, ona pita "di ćete?" "Na patologiju!"....i ona me počne čudno gledati. Ta zgrada skroz na kraju bolničkog kompleksa, izgleda najstarija od svih i prozori su starinski, i natpis, sve! Uđem i javim se kod glavne inžinjerke, srdačno me pozdravi, vodi me na upoznavanje sa cijelim osobljem, wow (dok me na kirurgiji nisu šljivili 2%), svima nekako drago (očigledno nema puno zainteresiranih pa je svako dobrodošao). Obučem se, pokaže mi cijelu zgradu, sve laboratorije osim obdukcijskog. I odmah gledam kako se radi tamo. Da odmah kažem: patologija nije ono da leševe vadiš iz onih hladnjača, sjekirama ih izrežeš pa Frankensteina sastaviš, tj....je, ali to je samo fićfirić od posla....
Najprije u sobi za primanje tkiva: tu od operiranih/bolesnih ljudi preuzima tkiva sa bolnih mjesta i počinju s njihovom obradom. Otvaraju različite plastike i pred mojim očima režu tumore, rakom prožderane minijaturne maternice, jajnike, dijelove prostate...a ja savršeno staložen, majke mi! Samo su one dvije tuke što rade tamo bile u k..., jedna manijakalna (smije se a loše volje) a drugu PMS dere (sve ide ukrivo, padaju joj tkiva dolje, traljava...i loše volje). Odvedu me kod nekog Branka koji se ispočetka čini onako čudan, depresivan...ali kad je meni taj čovjek strpljivo objašnjavao kako aparati rade, kako se preparati za mikroskop bojaju, zafrkavati se,...ono, simpa tip! Još me puste da odem na dužu pauzu, eeej! Na starom odjelu sam cijelo vrijeme visio i dosađivao se bez posla, a tu...ljudi za preporučiti! :-) Nakon marende uvedu me u glavni laboratorij i upoznaju sa postdiplomskim stažistima, jedan metalac Joško (čudan lik hihi) i jedna bucka Josipa (ljubazna). Pokazuju mi kako režu voštane preparate (ono tkivo što režu na primanju stavljaju poslije formalinske obrade u vosak pa na tanke listiće kidaju za mikroskop). I da, čak su mi dali da radim (vi ste ljudi Božji!!!), kako sam bio zahvalan što sam smio sudjelovati u bolničkom poslu a ne samo sjediti i rupe izbuljivati u zidove: slagao sam voštane kockice na led da se ne rastope, i to po posebnom redoslijedu. I označavao sam etikete oznakama za evidenciju, da poslije nalijepe na stakalca s uzorcima listiće s natpisom npr.: 4185/05 R2. I kad sam to obavio, pustili me kući u 13.30!!! I rekli da su zadovoljni, pohvalili me pa za nagradu ne moram prije 8 sutra doći. Je, još će za faks napisati atest da sam toliko kvalitetno radio da su mi isplatili moj trud. U naturi. :P
Kupio sam si radiobudilicu i bila zamotana u onoj plastici s onim balončićima što te strašno zabavi kada s time pucketaš. Pa sam se sjetio kad sam bio kod Tamare i Nine na štandovima, i one se uhvatile igrati s time i započnu spiku.