«Ljubav je sjebana» je naslov knjige Miguela E. Cardosa. Počela sam je čitati jučer i moram priznati da je dosta dobra, barem prvih tridesetak stranica koje sam do sada pročitala ( ima ih 158 ). U biti, dobro čovjek i kaže, ljubav je na neki način sjebana. Zbog ljubavi činimo neke stvari koje inače nikad ne bi ni u snu pomislili da možemo. Zbog ljubavi ne možemo jesti, patimo, nervozni smo, ali osjećamo i zadovoljstvo zbog ispunjenja. Znam mnoge cure koje slobodnim curama kažu da im je bolje bez dečka, jer je dečko veliko opterećenje. Mislim si ja malo, pa koju kurac onda te cure rade sa svojim dečkima, zašto ih jednostavno ne ostave ako im predstavljaju opterećenje? Najčešći odgovor na to pitanje je, « ne vole biti solo». Hm, zar je bolje patiti u nesretnoj vezi, nego biti sretan i sam? O ukusima se naravno ne raspravlja...
Kad sam bila srednjoškolka žarko sam željela nekog voljeti, a mnogi su mi rekli da sam sretnica što nikog ne bolim, jer na taj način ne mogu biti povrijeđena. A ja sam tako jako htjela voljeti, pa čak i ako trebam osjetiti taj gorak osjećaj boli i biti povrijeđena. Kad mi se to napokon dogodilo ( više nisam bila srednjoškolka ), bilo mi je grozno u početku, ali sam se brzo oporavila. Ne znam da li je tome razlog što to nije bila ljubav ili zato što imam Škorpion u 7. kući, ali sve mi se čini da je ovo prvo. No, drago mi je bilo da sam i to doživjela. Moram priznati da mi je drago sam prvi puta zavoljela nekoga u vojim dvadesetima, nego ranije. Ipak je drukčije kad se čovjek formira u zrelu ličnost, nego kad kao adolecent traži sebe i stalno mijenja razmišljanja.
« Ljubav je sjebana. Uvijek ću u to vjerovati. Gdje god ima ljubavi, netko će je uvijek, prije ili kasnije, na kraju sjebati. « Ne bih se u potpunosti složila s piscem, jer ove rečenice odišu razočaranošću prožetom tugom i bijesom u isto vrijeme. No, to je mogući način odvijanja scenarija kada se jedna veza koja se jedva održava na koncu koji puca sa svih strana privodi kraju. Zajebano je prekinuti nakon dugo godina veze, ipak si s tom osobom proveo mnogo vremena, proživjeli ste mnogo trenutaka zajedno i ne samo ružnih. No, zašto se ljudi prisjećaju samo ružnih trenutaka kad s nekim prekinu? Valjda da im bude lakše, pretpostavljam. Teško je to... «Patnja je zajebana, jer je i ljubav zajebana – ali kako zajebati patnju? Učiniti da drugi pate? Već sam probao. Ne funkcionira.» Zašto smo po prirodi osvtoljubivi? Zašto mislimo da ćemo se bolje osjećati ako netko pati kao što mi patimo? Opet, valjda mislimo da će nam biti tako lakše.
Zašto ljudi nakon dugogodišnje veze shvate da nisu jedno za drugo? Zašto im je trebalo 2, 3, 4, 6 ili 10 godina da to shvate? Pa, zar nije dosta otprilike godinu dana da vidiš da li ti osoba odgovara ili ne? Meni je nekako glupo reći « prekinuli smo, jer nismo bili jedno za drugo «. Nemam takvog iskustva, ali pričajući s drugim ljudima došla sam do zaključka da jedan od razloga može biti taj da se jedan od partnera počne ponašati onako kako drugoj osobi ne odgovara. Možda se je oduvijek tako ponašao, ali ta druga osoba to nije primijećivala ili joj nije toliko smetalo. Razumijem kad nestane ljubavi, kad dođe do zasićenja, ali rečenica « nismo bili jendo za drugo « mi nije jasna. Ako tko misli suprotno slobodno napišite i objasnite. Htjela bih to shvatiti, s obzirom da to nisam iskusila.
Zašto je ljubav sjebana? Možda zato što joj dozvolimo da nas sjebe. Ja sam jedna od onih sumnjičavih i opreznih osoba i ne dozvoljavam sebi da se zanosim ako nisam sigurna imam li se zašto zanositi. Ako shvatim da imam, onda dajem cijelu sebe. Baš sam s frendicom razgovarala neki dan. Pričala je kako je dečku kupila skupi poklon za rođendan. Mogla mu je kupiti bilo što jeftino, ali nije išla za cijenom i htjela mu je kupiti ono što mu je trebalo, a to je bilo skupo. Rekla je: « Nikad ne znaš što će biti sutra. Možda u budućnosti i prekinemo, ali ako ću o tome razmišljati, onda nikad neću stvarno voljeti. « Mislim da je u pravu, treba voljeti bezuvjetno i biti sretan što imamo tu osobinu u sebi da možemo voljeti, a ako nam je ljubav uzvraćena, to je nešto predivno. Neki dan sam gledala Moulin Rouge i Ewan McGregor, tj. Christian je dobro rekao: «Najbolje što možeš naučiti je voljeti i da ti je ljubav uzvraćena.»
Zato nije istina kad neki kažu, bolje je biti sam, jer osjećaj koji ti pruža zadovoljstvo i sreća kad si u sretnoj vezi, ne može se mjeriti s ničim. Znam, teško je naći srodnu dušu s kojom ćeš biti sretan, ali ne treba gubiti nadu. Što je meni pomoglo? Jednostavno sam rekla «odustajem, vidim da nemam sreće u ljubavi» i stvarno sam odustala i tada se pojavio on i našli smo se na spoju na slijepo kod Konta. Čekao me kod spomenika Janka Polić Kamova i čim sam ga vidjela sa smeđim očima, bodljikavom kosom, bradicom, punim usnama i prekrasnim osmjehom osjetila sam nešto što do sada nisam. Još uvijek to osjećam, a u nedjelju nam je tri godine da smo zajedno.
Vjerujte u ljubav i ne živite bez nje.
Post je objavljen 07.09.2005. u 18:07 sati.