Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bordeaux

Marketing

Milicija

Vozim od svoje osamnaeste godine. Prve limene žrtve u obliku haube i blatobrana na mojoj bijeloj peglici zabilježene su jednog petka, dana kad sam položila vozački i podnijela zahtjev za izdavanje vozačke dozvole (meni je ona roza boja za vozačku super...baš kao da su je za mene radili).
Dakle, prvi udes sam imala dok sam još bila bez dokumenta za vozače.

Jednostavno, pitala sam tatu da li možemo malo probati voziti tu po ulici, i on je rekao da nema frke. Sjela sam u do tada maminu peglu i krenula. Tata je bio oduševljen. Medjutim, kod jednog polukružnog okretanja, nakon što mi je stotinu puta napomenuo da pegla nema servo volan (nije imala ni onaj klasični, već je on montirao mali, sportski, tvrdi volan), od silnog straha da se volan neće vratiti smotala sam ga do daske iiiiiiiiiiii.....izravnala malo ogradu uz staru cestu kojom smo vozili... Pegla je odmah u ponedjeljak otišla limaru, a ja sam odlučila da svoju vozačku neću ići preuzeti.

Na kraju sam morala ići po rozu knjižicu. No, to nije bilo dosta. Nije bilo dovoljno to što sam ju donijela kući i namjeravala spremit duboko u neku ladicu, već sam morala svaki dan s tatom u auto i na vožnju. Dok nisu popravili peglicu, vozila sam njegovog jugića. Koral 55. Spuštenog do poda. Sa još tvrdjim volanom i mijenjačem.

E da, koristim priliku i pozdravljam sve one koji su gulili u koloni za tamnocrvenim jugićem čiji izgled nije nikako odgovarao brzini i stilu vožnje kojim se kretao ulicama riječkog prigrada.

Kad sam položila tatin vozački, dobila sam ključeve od peglice i započela svoju karijeru.
Dosadašnja bilanca iste: nekoliko ogrebotina (uglavnom na tatinom autu, mas pater ) i jedno izbjegavanje netom odsječenog debla koje se kotrljalo po cesti jer ga radnici nisu na vrijeme ufatili jer su bili zauzeti potezanjem žuje. Popravak blatobrana i branika.

Što se tiče susreta s dečkima u plavom, imala sam jedan bliski, f2f. Zaustavili su me onom svjetlećom lizaljkom i rekli "Dobra večer. Dokumente, prosim. Gospodična, vi ste vozili štirinse'mdeset na uro a tuki je dovoljeno sem pedeset"...
Kako kaže Šajeta, "*ebeš državu koju prodješ na rezervi". A ja još i kaznu popušim. Policaji su mi rekli da kazna iznosi tadašnjih 150 maraka od kojih sam na kraju platila 50 posto jer kad se plaća na licu mjesta kazna se prepolovi (?!). Sve se to dogodilo na povratku iz Trsta gdje smo mama i ja išle kupiti Swatch sat za mene. Na kraju nisam našla onakvog kakvog sam željela u Trstu, ali sam pola Swatcha kupila u Sloveniji.


Čitam u jučerašnjem Rijeka Timesu kako je bivša manekenka, danas supruga jednog fudbalera po imenu Boško a prezimenu Balaban , neki dan u Opatiji navodno počela vikati na policajca koji ju je zaustavio jer ona u svom bemveju nije propustila pješake koji su, opet navodno, već zakoračili na pješački prijelaz ... Navodno je rekla: Ja sam belgijska državljanka (op.a. rodjena je u Rijeci, ali suprug igra u belgijskom klubu Brugge) i ne poštujem hrvatske zakone... Ops! Ako je sve to istina, onda su stvarno naši policajci nemilosrdni prema turistima. Skoro kao Slovenci prema automobilima s HR tablicama.

Manekenku će vjerojatno dočekati nekakva kazna u poštanskom sandučiću (samo ne znam da li na belgijskoj adresi ili na onoj vile u Ičićima) i malo lošeg publiciteta u novinama. Damn!

Da sam ja pak počela vikati da sam hrvatska državljanka i da ne poštujem slovenske zakone, mene bi sljedeći dan one 1999. godine čekao sudac za prekršaje u Sežani. I papirić s malo većom cifrom od one koju sam platila on d fejs of d plejs.

U današnjim novinama manekenka naravno demantira jučerašnje napise i kaže da je policajac njoj prijetio s rukom na pištolju!!! Evala, meni Janezi barem nisu prijetili. Pokupili su lovu, izdali papirić s objašnjenjem i kvit.


Post je objavljen 07.09.2005. u 14:35 sati.