Pre nekoliko dana se kod Bigi povela interesantna diskusija o uvođenju časa o domovinskom ratu za učenike prvog razreda osnovne škole. Ja sam se svrstala u one koji su protiv te odluke, ne zato što mislim da se domovinski rat ne bi trebao učiti, dapače. To je po meni neizostavni deo istorije ovog regiona koji se treba proučavati i podučavati ali: u za to prigodnom uzrastu, sa jasnim planom i programom nastave i adekvatnim predavačima.
Da još jednom pojasnim, mislim da ta odluka nije dobra zato što:
1. Tema nije prilagođena uzrastu (mislim da bi takvu nastavu bilo prikladnije organizovati u starijim razredima osnovne ili u srednjoj školi)
2. Nastavni plan i program tog časa još uvek nije razrađen, prilagođen uzrastu, zapisan u udžbenik i dostupan na uvid roditeljima i široj javnosti
3. Časnici HV, određeni da vode ova predavanja, makoliko obrazovani, nisu osposobljeni za rad sa decom tog uzrasta. Ne kažem da među njima nema onih koji jesu ali se treba postarati da i oni koji nisu, polože psihološke testove i diferencijalne ispite potrebne da svojim kvalifikacijama pridodaju i onu da su «nastavnik» pa da tek onda uđu u učionice i počnu sa izvođenjem nastave. Kroz to prolaze i svi ostali nastavnici u školama pa ne vidim zašto bi ovi bili izopšteni iz tog (zakonom utvrđenog!) pravila. Uostalom, ne vidim zašto takvu nastavu ne bi mogli da izvode i profesori istorije. Kada se jednom utvrdi tačan plan i program tog časa, sasvim sam sigurna da će profesori istorije moći isto tako dobro, ako ne i mnogo bolje i elokventnije, da interpretiraju činjenice i približe dešavanja iz domovinskog rata deci koja imaju samo sedam godina.
Da se razumemo, nemam ništa protiv toga da se časnici uvrste u radnu grupu koja će se baviti razradom ovog dela nastavnog plana i programa i da se taj plan i program, pre ulaska u učionice, podvrgne javnoj raspravi koja će ga konačno i oblikovati ali imam protiv da se časnici direktno, bez potrebnih kvalifikacija i sa nekim maglovitim natuknicama o tome šta bi trebali da pričaju, dovedu u kontakt sa decom i to u svojstvu predavača. Nepotrebno je i napominjati kakve sve to implikacije može da ima, počevši od toga da nastava ne bude jednoobrazna (tj. da neki školarci dobiju kvalitetnije/nekvalitetnije/šokantnije/pristrasnije informacije od drugih) završavajući sa time da nespretno interpretirane činjenice mogu da dovedu do eventualne netrpeljivosti i tenzija među decom, posebno u multietničkim školama. O dalekosežnim posledicama da i ne govorimo – nadam se da je svima jasno da je vaspitavanje dece i formiranje njihovih stavova veoma ozbiljan posao i da se to ne sme raditi tako navrat-nanos jer ono šta čuju u detinjstvu, na kraju krajeva, određuje put kojim će krenuti jednom kada postanu odrasli ljudi. Zato – nastava o domovinskom ratu da: u za to pogodnom uzrastu, sa jasno razrađenim planom i programom nastave i za to obučenim predavačima. Nastava o domovinskom ratu deci od 7 godina, sa «fleksibilnim» planom i programom i sa možebitno nepodesnim predavačima? Ne.
Ipak, sada kada sam razložila svoje stavove o ovome, dodaću da su oni izazvali i negodovanja. Ta negodovanja nisu išla u pravcu pobijanja mojih argumenata krajnje akademske prirode (uzrast, činjenično-određen nastavni plan, predavači) već mene kao osobe iz Srbije koja takvim stavovima pokušava da u svom autistično-amneziranom mozgu pobije činjenicu da se rat uopšte i dogodio. Da odmah razjasnim – to sam i očekivala jer nezadovoljnika je uvek bilo i biće, uostalom, upitno je da li je na meni i bilo da se po ovom pitanju na bilo koji način izjašnjavam. Ipak, ono što me je malo nasmejalo jeste optužba da samo ja ne znam šta se desilo u tom ratu a da je to već opšte poznato svima ostalima. Koji će nam kurac nastavni plan i program kad se sve već zna! Prošlo je već deset godina od rata i o njemu svi, osim mene, znaju baš sve. Da li?
Da li vi mislite da se danas zna cela istina o ratu? Koliko vi znate o njemu?
Mislim da o njemu znam više od prosečne osobe. Ne bih sad definisala prosečnu osobu ali pretpostavićete na šta otprilike mislim. Shvatajući sav užas i tragediju rata maltene sam od 15-te godine bila angažovana u mirovnim pokretima. Kroz njih sam dolazila u susret sa aktivistima koji su bili u Hrvatskoj ili jesu iz Hrvatske (mislim na Hrvate, ne na Srbe koji su iz Hrvatske prebegli u Srbiju) i kroz razgovor sa njima sam upijala mnoge informacije i pokušavala da sastavim mozaik. O ratu mišljenje nisam formirala putem medija jer su mediji bili režimski i puni ratne propagande, trudila sam se da do informacija dođem sama. Napretkom tehnologije sam se dokopala interneta, potom su napisane i prve knjige, počela sam često da putujem u Hrvatsku i da se, kroz razgovor sa ljudima, informišem što više. Danas religiozno čitam knjige, pratim vesti, gledam dokumentarce, pratim haška suđenja i sve što mi na bilo koji način može proširiti vidike. I pored svega toga mogu da kažem da znam samo neke činjenice o ratu ali daleko da mislim da znam sve.
Odgovorno tvrdim da vrlo malo ljudi na ovoj planeti zna sve o tom ratu. Mogućno je da je taj broj zapravo nula jer je taj rat bio toliko kompleksan, zločinački i prljav da mi je skoro pa nepojmljivo da postoji i jedno živo biće koje je uspelo da pohvata sve konce, osim možebitno onih koji su te konce vukli a od kojih mnogi više nisu među živima ili o tome nisu spremni da govore otvoreno.
Mi obični ljudi (so-called raja) o tome znamo samo činjenice koje su nam dostupne ili kojima smo (nažalost) sami posvedočili: ko je koga napao, kako su otprilike tekle vojne operacije, koliko je ubijenih, nestalih, izbeglih, ko je pobedio, ko su najodgovorniji zločinci itd. Neko bi rekao puna kapa za jedan čas o domovinskom ratu i verovatno bi bio u pravu.
Ipak, kada pogledam iznad tih činjenica, shvatam da to može biti samo polovina priče. Dobro, hajde, 2/3 priče. Možda i 4/5 ali i dalje ne sve.
Mnogo toga je ostalo skriveno od očiju javnosti i odmotavaće se sporo, kako to relevatnim političarima na vlasti i u opoziciji bude odgovaralo. Danas verovatno ne ali u nekom trenutku možda isplivaju činjenice o «dogovorima» na političkom vrhu. Znam da je nekima teško da u to poveruju ali naši su vajni političari teritorijama i ljudskim životima trgovali kao da su kikiriki a sve u svoju ličnu korist. Posledice akcija se znaju ali se za neke ne zna šta im je prethodilo, kako su izvedene, ko je odgovoran itd. Doklegod je nestalih, možemo samo da nagađati šta im se dogodilo, gde su sahranjeni i KO je odgovoran. Pod «ko» ne mislim na strane u ratu već na osobu sa imenom i prezimenom, njegove nadređene i podređene, nalogodavce i dželate od kojih neki još uvek udobno sede u političkim foteljama i sole narodu pamet o ovome i onome.
Deset godina je svima nama mnogo ali je istorijski – ništa. Kao što rekoh kod Bigi, još uvek političari dolaze i silaze sa vlasti manipulišući činjenicama o ratu i kontrolišući koje će informacije ugledati svetlost dana a koje ne. Danas je neko poznati političar, biznismen, heroj, sutra se «otme kontroli», postane neupotrebljiv stranci/strankama na vlasti i whoops, odmah na videlo isplivaju zločini, svedoci i žrtve a on, dok si rekao «keks», iz odore ugledne javne ličnosti uskoči u odoru potencijalnog ratnog zločinca - i tako već godinama. Neke akcije sa godinama i menjaju svoj karakter. Juče su bile «odbrambene» danas su «zločinačke» a sutra, ko zna? "Sive zone znanja" će postojati sve dok su na vlasti ljudi koji su bili direktno uključeni u rat ili a conto njega još uvek "profitiraju" zato i kažem da se o ratu još ne zna sve a pitam se da li će ikad.
Nadam se da hoće, za dobrobit svih nas.
Za kraj bih, svima onima koji misle da je 10 godina i previše da bi se saznala istina o ratu, poručila da mi se ponekad čini da se rat još nije ni završio. Puno je unesrećenih ljudi koji ne znaju šta se desilo sa njihovim najmilijima. Dosta je onih koji se ne mogu vratiti svojim domovima. Političari manipulišu činjenicama o zločinima i/ili odbijaju da ih priznaju i privedu zločince pravdi onemogućujući time da se na njih stavi tačka. Narod je isfrustriran, sklon tenzijama i nasilju. Srbi u Hrvatskoj dobijaju batine. Hrvati u Srbiji dobijaju batine. Zločinci još uvek slobodno šetaju nekažnjeni za svoja zlodela. Puno je toga na šta još nije stavljena tačka a kad će, ne znamo.
U svakom slučaju sve dok se još neke stvari ne utvrde, još neke činjenice ne objave, još neki zločinci ne uhapse i osude, još neke porodice ne pronađu svoje najmilije, još neke političke pozadine ne obelodane (...) ja ne mogu da tvrdim da znam sve o ratu i da je na to sad stavljena tačka.
Mogu samo da kažem da znam par stvari, da o njima imam lični stav i neki svoj doživljaj. Ma šta mi drugi pričali, znam da je tako i kod ostalih i da će proći još dosta vremena pre nego što se na neki procesi okončaju i svi uzviknemo «Super, idemo dalje!». Do tada sam oprezna i malo nepoverljiva prema ovakvim brzopoteznim odlukama jer smatram da se takvoj problematici mora prići mnogo više analitički i trezveno i iz razloga mnogo "plemenitijih" od dve-tri naslovne strane i par predizbornih poena.
Dakle svoj stav nisam iznela iz iracionalnog nacionalizma, neobaveštenosti ili potrebe za zataškavanjem istine već upravo suprotno.
Iznela sam ga zato što mislim da ovo nije pravi način da se budući naraštaji obrazuju i da se to može odraditi puno bolje, efektivnije i edukativnije. Time nisam želela da kažem da se to ne treba učiti već da se učenje toga treba bolje organizovati, pripremiti i prilagoditi uzrastu eventualnih slušalaca. No, na kraju krajeva, to je samo moje mišljenje a neka roditelji budu krajnje sudije toga da li će njihovo dete takve časove pohađati ili će to pak sačekati neku drugu priliku. Oni ipak najbolje znaju šta je dobro za njihovu decu pa čak i ako se radi o stvari od tako državnovažnog značaja.
Post je objavljen 06.09.2005. u 20:56 sati.