Iskreno slijedeci mjeseci nadovezajuci se na prethodne opise su bili poprilicno zamorni. Od ispitivanja,stalnih sikaniranja i stalnoga urlanja moral kod vecine ljudi je pao na nezavidne grane. O depresiji koja se prosirila medu svima necu ni govoriti. Svi su bili nabrijani,zivcani...pola je ljudi po noci bilo budno...tupo bi gledali u strop s vjerojatno istom mislju u svacijoj glavi "koji je ovo kurac meni trebalo". Sto je stvarno sve nas sjebalo je bio odlazak na "farmu". Dakle takve torture niste u zivotu dozivjeli. Sve se svodi na rad oko te jebene farme,popravljanje,trcanje oko nje,vjezbe i slicna sranja. Nikakvoga smisla to nema apsolutno ali se moralo raditi. Podijelilo nas je u desetine i svatko se brinuo oko svoje farme i slicno. Mjesec dana smo tamo proveli. Vec smo mogli i pisati kuci te cak i telefonirati. Majki sam pisao svaki tjedan vec redovito. Naravno pismo je moralo proci cenzuru da ne bi ispalo da pisem o necemu sto se dogada ili sto radim. Pisao sam joj o svojim razmisljanjima te o nekim stvarima iz proslosti kod kojih bih sada drukcije postupio. Kako mi je majka falila....sve to prokleto drustvo,stari,rodbina,zenske ma nista mi nije falilo kao majka. Sjetio sam se stotinu puta kako bih ju negdje vozio a ona bi voljela slusati radio i pjevati na zadnjem sjedalu. Zapravo to mi je bila jedna od ljepsih stvari u mom cijelom vremenu koje sam proveo kod kuce. Od konstantnih tortura kojima nas je stari podvrgavao jedino veselje mi je bio majkin vedar duh,njen smijeh,pjevanje i sve sto je islo s tim. Majka je bila nesretna zbog moje odluke da dodem ovdje ali me je i shvacala. Ubijale su me te misli vecinu dana...ali ujedno i pomagale. Kad mislis na nesto sto si zajebao stid ti ne dozvoljava da napravis novo sranje u nekoj vjezbi. A iz stida se rada agresija i volja....pa same te stvari su isle bolje same od sebe.
Kad je farma zavrsila imali smo citav niz predavanja o tome sto bismo mogli raditi,gdje bi mogli ici i slicno. Morali smo popuniti nekakav upitnik. Ja sam zaokruzio da bih volio postati vojni inzinjer. Stalozenije zanimanje u ovoj postrojbi a i zahtjeva koliko toliko razmisljanje. Dobio sam naravno odbijenicu bez obrazlozenja te sam dobio kaze "po vasim tjelesnim karakteristikama" me stavilo u navalno padobransko-desantno odjeljenje.
SKOKOVI.
U postrojbi je svatko morao barem 6 puta skakati padobranom od cega je jedan skok bio nocni. Naravno ovo nocni se nije odnosilo na sve nego samo na desantne jedinice,inzinjere,snajperiste...i slicno. Prvi skok....sto da kazem doslovno je bilo umrlo govno u meni. Skakalo nas je 30...u parovima se skakalo u intervalima od dvije sekunde pa opet 4 sekunde do novog para. Nakrcali smo se u golemi "hercules". Sto se avion vise penjao osjecao sam sve vise i vise paniku u sebi. Za partnera sam dobio tipa koji se zvao DeBijous. Frajera to opce nije diralo samo me gledao kako zelenim i smjeskao se. Kad se pojavilo crveno svjetlo rekao je da iskacemo za 10 minuta. Poceo sam se lagano tresti. Tip je odnekuda izvadio nestle cokoladu i dao mi komadic. Pojeo sam u hipu i nastavio se tresti. Rekao mi je da jednostavno brojim do 7 i pol i povucem padobran. Ako ne osjetim trzaj da povucem nakon jos 3 sekunde drugi. Postavilo mi se pitanje samo po sebi sto ako se drugi ne otvori al me preduhitrio i rekao da se u legiji to jos nije dogodilo. Popeli smo se na zeljenu visinu. Svi smo se poredali u liniju...mi smo skakali treci. Upalilo se zeleno svjetlo...krenuo je prvi....drugi....ovaj idiot je skocio....ja odmah za njim. Mislio sam da sam gotov...plakao sam a suze mi nisu isle. Prepustio sam se da se popiskim u hlace ali nista nije izlazilo. U zivotu svome se nisam toliko usrao od necega. U glavi sam brojao i povukao. Koji jebeni trzaj....mislio sam da ce mi ramena odvaliti kako me povuklo prema gore. Naglo sam usporavao i onda sam lagano poceo lebdjeti u zraku. Psovao sam sve moguce stvari kojih sam se mogao sjetiti (Kasnije su mi rekli frajeri da sam iz aviona nepravilno skocio i da su mislili da sam glavom tresnuo o metal). Pad je trajao dobrih desetak minuta vise-manje. Koji osjecaj majko mila...sve pod tobom ravno nevjerojatan osjecaj koliko se daleko vidi s te visine na desetke i desetke kilometara uokolo. Prizemljenje je bilo ok...Na tlu me cekao DeBijous...potapsao me i rekao "really good". Prva jebena pohvala odkad sam tu....onda sam se okrenuo i ispovracao. Ostali su sletali na sve strane uokolo. Navodno smo jedino ja i jos dva frajera pogodili "landing zone". Predobro iskustvo. U narednih par dana odvalili smo jos 5 obaveznih skokova. Onda jos 4 pod punom ratnom opremom te cak 2 nocna. Sve je proslo u najboljem redu. Vec sam dobio bio niknejm u slobodnom prevodu "tvrdoglava mazga koja nikad ne zasere". Nazvao sam staru uskoro i rekao "mama skakao sam padobranom" ispitivala me do iznemoglosti te kako je bilo,te jeli opasno i svasta jos. Po prvi put odkad sam dosao tu osijecao sam se lijepo....a to nije mala stvar.
Post je objavljen 06.09.2005. u 00:59 sati.