UPOZORENJE: Ovaj post ce biti malo duzi od ostalih, tako da ljubazno molim za razumijevanje.
UPOZORENJE br.2: Kao sto vidite, nema hrvatskih znakova na ovom keyboardu zato sto je Svabski. Takodjer molim za razumijevanje.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Dakle, to je to. Ispunjenje zivotnog sna. Pocelo je nekako ovako...
U cetvrtak popodne sam dosao na autobusni kolodvor da bih vidio prilicnu "guzvu" na svom peronu. Tamo su bili jedan jako stari bracni par i jedan malo manje stari bracni par. I ja.
Dobro, rekoh sam sebi, nisi mogao nista drugo ocekivati.
Onda je po nas dosao kombi. Vozili smo se nekih 2 sata do Ljubljane, ali ta voznja me toliko iscrpila, uopce nemam pojma zasto. Dosli smo u Brnik (to je aerodrom, odmah kraj Ljubljane, nesto poput Plesa), prijavili za let, a onda je uslijedilo dvosatno cekanje koje sam proveo u nekom bircu.
Tamo mi je odmah bilo jasno da pusaci nisu pozeljna bagra u tom dijelu svijeta, tj. na Zapadu. Prostor za pusace nije odvojen nikakvom pregradom, ali za njih su bila predvidjena samo 3 stola, i to ona visoka. Katastrofa. Ali dobro, prezivio sam. Prezivio sam i prijezirne poglede konobarice.
A onda je uslijedio ulazak u avion.
Znate, to samo po sebi ne bi bilo nista posebno da ja nemam strah od visina. Ne mozemo ga nazvati fobijom, ali strah je definitivno tu. Nazovimo ga "semifobija".
Mjesto za sjedenje - odmah uz prozor. Divota! Pokusavao sam ne gledati kroz prozor, ali njih ima toliko da jednostavno morate gledati kroz njih. Kad smo se pokrenuli, puls je naglo skocio (prema mom proracunu, iznosio je kojih 170 otkucaja u minuti, plus-minus 2), mrak mi je pao na oci. Poceo sam duboko disati. Kad mi se vid vratio nakon par sekundi, shvatio sam da sam u zraku i da se nista nije dogodilo. Yey!
Aerodrom na Mallorci je velik. Stvarno velik. 20 minuta smo hodali od aviona do nase prtljage. Nakon toga nas je docekao travel agent koji nas je uputio u minibuseve koji su nas trebali razvoziti. U hotel sam konacno usao negdje oko 1 sat ujutro. Prijavio sam se, ukljucio klimu u sobi, skinuo robu sa sebe, upalio telku i zaspao jer sam bio krepan.
PETAK
Probudio sam se u 8 ujutro. Sisao na dorucak, odbio popiti kavu koju su tamo sluzili, otisao u sobu, uzeo stvari i otisao malo prozujati do plaze.
Ljudi moji, pojam "masovni turizam" se ovdje stvarno moze dobro iskoristiti. Na putu do plaze (500-600 metara) sam uspio izbrojati 22 hotela. Nakon toga sam prestao brojati.
Kad sam izasao na plazu, stislo me srce i pustio sam suzu radosnicu. Ispred mene se pruzao pogled na predivno plavo more i kilometarsku pjescanu plazu obogacenu palmama. "To je to", rekao sam sebi, "to si cekao cijeli zivot."
Prosetao sam se, sjeo na kavu, vratio se u sobu, uzeo stvari za kupanje i odjurio nazad na plazu. Da vam bude jasno, plaza ima i plavu i zelenu zastavu, sto znaci da spada u cisce plaze u ovom dijelu Europe.
Nisam bio siguran hoce li more biti toplo, ali se ispostavilo da je toplije nego Jadran. Fascinantno!
Na plazi sam se skoro potukao s nekim Talijanom zbog toga sto sam mu gledao zarucnicu. Ljudi moji, cura je stvarno komad i pol, a jos je bila u toplesu. Kako da ne pogledam?
Uglavnom, citava stvar je zavrsila tako sto su se na kraju njih dvoje posvadjali. Bravo ja.
Da, samo jedan mali detalj. Ja sam vam na njemackom dijelu otoka. Sve vrvi od Nijemaca. Jasno, zbog toga svi ovdje misle da sam i ja Nijemac, tako da moja komunikacija s ljudima se odvija u nekoj kombinaciji engleskog, njemackog, spanjolskog i talijanskog. To treba cuti.
Zbog tolike kolicine Nijemaca, ovdje postoji i nesto sto se zove Bierstraße. Kad sam to otkrio, shvatio sam da sam u RAJU. O ostalim zbivanjima drugom prilikom jerbo mislim da nemam dovoljno para da platim racun ovdje u bircu, pa moram ici. Slijedece javljanje sutra. Hasta manana!
Post je objavljen 05.09.2005. u 16:55 sati.