Svečanost zatvaranja 30. Škole stvaralaštva
Skupilo se tu svega, najviše djece i roditelja. Studenti, učitelji, profesori, umjetnici, ravnatelji, pročelnici pa čak i jedan ministar i to Znanosti, prosvjete i sporta; gospodin Primorac Dragan! Stvarno za svaku pohvalu.
Dvorana je puna kao čep, skupili se ljudi vidjet' te male velike ljude kako nas riječju i djelom darivaju plodovima mukotrpnog ali ljubavlju posutoga odricanja! Jer ova djeca iako vjerojatno i među njima ima onih koji ne stignu dovoljno uživati u roditeljskoj pažnji ne ostaju na cesti do kasno u noć za razliku od nekih svojih vršnjaka nego su zaokupljeni svojim snovima.
Oni su pronašli ljepotu riječi, glazbe, slike i pokreta u svojim školama i sada su na pravom putu, ne dozvolite da se talenti potrate uzaludno uhvaćeni u neke buduće mreže nerazumijevanja! Vodite brigu o njima i usmjeravajte ih, pomozite im jer ona to zaslužuju.
Tijek zatvaranja bio je sličan otvorenju ali naravno sa malim izmjenama i velikom promjenom jer se nije govorilo o otvorenju nego zatvaranju. Neugodan zadatak službenog proglašenja zatvaranja Novigradskog Proljeća zapao je jednog simpatičnog gospodina kratke kose. Nakon što je povukao taj stvarno hrabar potez cijela dvorana je jadnom čovjeku koji stvarno ništa nije kriv, počela fućkati. Shvatih u tom trenu koliko ovih 30 godina puno znači ljudima koji su spremni cijeli život učiti.
Tko bi drugi spasio stvar nego Joža! Popeo se gore na binu ili uopće nije sišao s nje, ne znam, i povikao na mikrofon: "Nije kraj kad oni kažu da je kraj nego je kraj kad mi kažemo da je kraj!" i svi oni "zvižduci s Bukovca" kao čarobnim štapićem pretvoriše se u gromoglasan pljesak i odobravanje!
Tako smo ipak uspjeli nekako s utjehom krenuti prema hotelskim prostorijama u kojima smo se željeli još malo izludirati jer sutra se kreće prema ishodištu.
Post je objavljen 04.09.2005. u 23:12 sati.