Uskoro će podne.
Pijem prvu kavicu u kafiću Monaco, svega dva ili tri kilometra od Ferdinandovca.
Preko puta kafića je groblje automobila, a ja se baš sjajno osjećam. Kao da mi je drago što nisam bio ni u jednom od ovih automobila.
Baš ne bih lijepo izgledao slupane karoserije.
Danas je onaj dan pun sunca i radosti. Prvi dan škole! Uvijek sam se radovao tom danu. Dugo ferje dosadi.
Vrlo rano krenuo sam iz Molva i gibljem se gipko i radosno. Vidi se po fotosima. Svugdje sam malo zavirio. Čak i u onu uljaru. Čudi me što me nitko nije zaustavio.
No, poslije ću pisati o tome, a sad polako nastavljam. Mobitelski sam u mrtvoj zoni. Upravo me zvao Dalibor, ali ovdje ne lovi 091.
(Dario, daj već jednom sredi taj 098, on se, kažu, čuje i u Patagoniji!)
Namjeravam svratiti kod Mile Dedakovića, glasovitog Jastreba, heroja Vukovarske bojišnice. Sad živi u Ferdinandovcu, pa ako je doma...