Iako bi danas bilo logično pisati o početku školske godine i svim idiotarijama koji "stoljećima" prate naš školski sustav ili o još jednom početku još idiotskijeg "showa" Big Brother, ja ću o nečem komplitli difrent. Naime, uhvatim se ponekad da na nekim predavanjima, ili čitanjima knjiga, gledanju filmova zapravo budem odsutan. To skonta čovjek tek poslije. Pročitaš knjigu i... nemaš pojma o čemu se radi ili ti fali jedan dio koji si "odsanjario". Slično je s filmom ili kakvim predavanjem. Gdje smo tada, to nitko ne zna iako bi se i potukli dokazujući da smo baš u tim trenucima bili posve in. Prije nekoliko dana bespotrebno sam lamentirao o tome kakav kršćanin treba biti i uopće kakva osoba je poželjno biti. I ja koji slovim za nekog čitača "promakla" mi je jedna rečenica u kojoj je bit svega. "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge (Iv 13:34)". I tako, pročitah ja to na desetke puta, gledao po filmovima, slušao u propovijedima, ali tek sam neki dan zastao pred tom kolosalnom rečenicom. Što nam je činiti? Pa, trebamo voljeti sve ljude kao što Isus voli nas! Zamislite koliko su to velike riječi i kako je to težak zadatak. On je položio svoj život za nas iz ljubavi, a ispada da mi volimo samo one koji vole nas. Promislimo koliko smo daleko od toga da zavolimo sve ljude i to bez ikakvih predrasuda. Kako mi je to promaklo...
Post je objavljen 05.09.2005. u 12:28 sati.