Marketing
Što će oni meni sada raditi
Ne znam zašto ali ova mi se priča već poduže vrti u glavi.
"Vrabac 52 dozvolite PSS" (svaka vojska boluje od skraćenica: PSS = poletno-sletna staza).
"Slobodno" čuje se kroz slušalice kacige pucketavi glas kontrole leta.
"Polijetanje?"
"Odobreno!"
Polaznik u prednjoj kabini odrađuje potrebne radnje: dodaje snagu motora na maksimum, provjerava pokazatelje... Kontroliram izvršene radnje i na moje kratko: "Može", polaznik otpušta kočnice. Avion jednoličnom brzinom klizi po pisti i uz grmljavinu motora ( 1100 kp potiska) ubrzava, lagano nas prilijepivši uz sjedala. Na sto pedeset kilometara brzine polaznik podiže "nos" aviona (odvaja nosni točak od piste i postavlja avion u položaj za odvajanje od piste). I dalje ubrzavamo. Dvije stotine kilometara brzine i avion se poslušno odvaja od piste.
Svi stručnjaci, koji se bave psihološkim stanjem i ponašanjem pilota, tvrde kako su upravo u ovom trenutku najbrži otkucaji srca kod pilota.
Polaznik uvlači stajni trap na visini oko dvadesetak metara i brzini od 240 kilometara na sat, zatim uvlači zakrilca i dalje ravnomjerno penjući i ubrzavajući. Gutam u prazno da bih izjednačio pritisak okolice i ušne šupljine i spriječio ono neugodno puckanje u ušima. Visina je tristo metara, brzina 400 kilometara na sat. Polaznik sigurnom rukom kreće u penjući zaokret za odlazak u željenu zonu rada. Sve je teklo po već ustaljenom i planiranom.
A onda odjednom... Avion kao da je udario o zid. Izgubio je svu snagu, nestalo je grmljavine motora. Očigledno je da je motor stao: snaga je na nekih 30% od potrebne, brzina naglo pada sa 400 prema 300 kilometara na sat...Da malo dobijem na vremenu i glasom spriječim neku nepotrebnu reakciju polaznika, pitam: "Što je to bilo?" Odgovor mene iznenađuje:"Ugasio sam motor". Kako sad to? Pa sve ručice i prekidači su na svojim mjestima i u položaju u kome i trebaju biti. "Bilo mi je vruće pa sam umjesto grijanja zatvorio dovod goriva, a kad sam vidio što sam napravio ponovo sam ga otvorio."
Iznenađenja više nema. Preuzimam komande od polaznika. Pokušavam tri puta bezuspješno pokrenuti motor. Nemam vremena za analizu razloga. Sagledavam situaciju i odlučujem se na slijetanje bez motora. Preostale okretaje motora (izazvane kretanjem aviona) koristim za izvlačenje stajnog trapa. Po već nebrojeno puta uvježbanom postupku prizemljujem avion na pistu.
Još uvijek pod dojmom proteklog, čujem u slušalicama treperavo uzbuđen i mucajući glas polaznika: "A, što će oni meni sada raditi?" "Tko?" pitam i mislim se, a valjda je strah učinio svoje pa se «dijete» malo izgubilo. Odgovor, opet iznenađenje: "Pa, zapovjednik , hoće li me sada skinuti s letenja?"
Ljudi moji što ti je ljubav prema letenju i motivacija. Nekako smo se izvukli, imali sreće, jer da se to sve desilo samo koji metar niže i sa malo manje brzine! Auh! Ma strah me je i zamisliti! A moj dragi polaznik samo strahuje da će ostati bez svoje igračke.
Čudno. Ovo njegovo pitanje djelovalo je kao hladan tuš na naboj situacije. Sve je odjednom stalo na svoje mjesto, sve je opet u normali. Dobili smo jedno veliko iskustvo za minimalnu cijenu. Sutra je novi dan.
Post je objavljen 04.09.2005. u 22:01 sati.