Tehnologija, ljubav, telefonski računi, jezik i kikiriki.
Još jedan petak a ja doma. Ma nije to meni smak svijeta, dan kao i svaki drugi...ali dosadno mi je. Na televiziji nema ništa (da, da...kad uopće ima!?), na forumu se ništa zanimljivoga ne dogadja..pm-am se s kumom svojeg bloga i to je sve.
U sobi je mrak, televizija je upaljena na neki lokalni program koji ima onu idiotsku emisiju gdje gledatelji šalju sms-eve i pišu svoje glazbene želje...pa se tako sad neki koji se nije potpisao pita "ljudi moji mili zasto ja tako volim tu ivonu?" a u pozadini Hladno pivo pjeva o mlohavoj ćuni na melodiju Beatlesovog hita Let it be. Stari moj, nemam ti ja pojma zašto ti nju tako voliš.
To sam ja samo ovdje napisala, nisam ja njemu slala sms na 64140 s ovim odgovorom...
I tempi cambiano. Sjećam se da smo u doba mojeg puberteta nabijali mamama i tatama telefonske račune pozivima na neki broj kojeg ne pamtim. Govorni automat-horoskop. Tamo su "normalni" ljudi zvali da bi čuli što će im se toga dana/mjeseca/godine desiti, tko im je idealan partner, da li je živ i slično. A mi pubertetlije smo zvali jer smo skužili da se u pozadini može nekako i pričat i da se onda svi glasovi čuju... Bok, ima koja cura? Bok, ima koji dečko...? I onda bi uslijedila razmjena brojeva, spuštanje slušalice, zvonjava telefona, javljanje i beskrajni razgovori.
Jedini problem je bila odluka tko će koga zvati. I to iz vrlo jednostavnog razloga: radilo se o dvosjeklom maču. Ako bih ja dala broj, uštedjela bih svojim roditeljima-sponzorima novac, ali rizik da me kasnije danima netko zeza na telefon bio je prevelik. Druga varijanta je bila uzeti broj i zvati te potrošiti još nešto HRD-a iz maminih i tatinih džepova...Uglavnom je pobjeđivala varijanta B.
Sjećam se tako nekog Vjeka s Vežice s kojim sam se trebala i uživo sresti nakon jednog treninga za vrijeme zimskih ferija. Medjutim, negdje je zaštekalo, tako da smo moja prijateljica i ja (pratnja je bila obavezna, tim više što je i druga strana nagovjestila dolazak navijača) uzalud čekale na popularnoj riječkoj Fontani...
Iz obližnje sam govornice s tončip kartice sa slikom Plitvičkih jezera čak i nazvala Vjeka kući, ali nije ga bilo. Sjećam se da je njegova sestra ljubazno rekla da je on otišao u grad s prijateljem. "A kako je obućen?", bilo je naravno moje pitanje. Koga briga za reakciju s druge strane, pa ja sam bila u punom pubertetu a tada je sve dozvoljeno. "Ima tamnoplavu jaknu s natpisom Indian na ledjima i na nogama tamnoplave barcarole". Bila je to ljubav na prvi opis. Em volim tamnoplavu em volim barcarole na muškim stopalima. Šteta što ja Vjeka tog dana a ni kasnije nisam nikad vidjela. Vjerovali ili ne, Murphy je te večeri bio na Korzu tako da sam ja vidjela hrpu tamnoplavih jakni s natpisom Indian na ledjima. Ali uvijek je nešto nedostajalo...ili barcarole ili smedja kosa.
Kad sam razočarano ušla u stan, mama je sa Severina osmijehom rekla "zvao je neki Vjeko i to s govornice". "Hvala, mama. Idem spavat.Laku noć".
Danas postoje mobiteli, Internet, Iskrice i sve ostalo. Bolje ili gore? Bo, rekli bi Grobničani ili Grmošćani, kako ih je zvao pokojni. Telefonski računi su u mnogim kućanstvima i dalje visoki. Kod mene se bitka oko toga vodila sve do prije par godina. Tada sam svojima rekla da ću ja sponzorirat HT od svog novinarskog honorara. Mislite da je zato moj tata odustao od inventure svakog telefonskog računa? Hau jes nou...
Sjećam se i epizode kad sam na faksu (studirala sam izvan granica Lijepe Naše) natukla na mobitelu 800 (slovima:osam stotina) kuna računa (nije bilo prepaida tada). Naravno, zatražen je detaljan ispis poziva. Rezultat: ja sama protiv 3500 sms poruka, tate i mame. Tko je pobijedio? Sms poruke :D
Najveći štos u svemu je bio da ja tada nisam imala dečka, nego sam se do kasno u noć dopisivala s prijateljicom koja je bila...kat niže u studentskom domu!
Danas imam prepaid. I dsl. Ali tata i dalje nije zadovoljan. Zašto? Zato jer gotovo nikad ne čujem mobitel da mi zvoni. A on me zove jer mu nešto treba. I to uvijek hitno. Ili žurno. Ne znam kako se sad po novom kaže.
Da,da. Jezik nam je otišao u klinac. Velikim dijelom zahvaljujući svim ovim čudima tehnike koja nas okružuju. Kao u okružnom zatvoru. Doduše, koliko sam uspjela primjetiti (a vjerujte, jesam...jerbo sam veliki sms-freak), hrvatski nije (zasad) pretrpio neke velike promjene, dok su Talijani otišli prilično daleko. Čak - da li zbog uštede prostora u onih uvijek prekratkih 160 znakova ili lijenosti, pitanje je sad! - upotrebljavaju slova koja inače u njihovom alfabetu ne postoje! Pa je tako perché postao perké. A onda su otišli još dalje pa su per, što inače kod njih označava i onaj matematički "puta", pretvorili u x. Konačni rezultat je ovaj: xké! Amo', xké nn mi scrivi? Message sent!