(Nikola Listeš: DIOKLECIJANČIĆI; naklada autora, 2005.)
Split mi se čini kao rasadnik talenata koji rijetko ispune svoja obećanja. Nikola Listeš je jedan od takvih: pojavio se kao posve razvijen autor sredinom osamdesetih u, mislim, posljednjem broju Strip Arta sa stripom Nurbi i ... nestao. Poslije bi uskrsavao ovdje i ondje, čuli bi se glasi da je radio nešto u Njemačkoj ili Australiji, na par mjeseci bi zaživio neki njegov stripovski projekt, bavio bi se slikovnicama, u novinske rubričice je dospio ilustrirajući knjigu o Stepincu ... U zadnje vrijeme Nikola ima redovitu pasicu u po strip marginalno interesantnim novinama Hrvatskom slovu, dok je strip pučanstvu najpoznatiji - paradoksalno - po najlošijem od svojih stripova: jedinom objavljenom svesku Superhrvoja s početka devedesetih.
No, pustimo tužne priče i usredotočimo se na ono veselo: Nikola je konačno ukoričio dio svoga opusa! Knjiga DIOKLECIJANČIĆI na 120 stranica objedinjuje tridesetak epizoda istoimenog stripa crtanog prije desetak godina za splitski časopis Stil. Listeš - koji je majstor svakog stila kojeg se prihvati - ovdje je odabrao groteskniju verziju, recimo, Asterixa, a i fore su dobre. Sve u svemu, jedna poželjna knjiga, vrlo zanimljivo domaće izdanje tiskano u samo 200 (priznatih) primjeraka što ga čini instant rijetkošću.
Jesu li DIOKLECIJANČIĆI tek otpuhivanje prašine s tabloa naslaganih u ladici ili signal Listešova povratka stripu? Nadajmo se da je ovo drugo, nadajmo se da će jedno veliko obećanje biti ispunjeno.
(mcn)
Post je objavljen 08.09.2005. u 16:44 sati.