Marketing
Naći ćeš to što želiš
Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika. Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao. U tim njegovim očima lijepa je njegova ljubav. Osjećam prazninu kad vidim bijelo. Osjećam muklost kad sanjam bijelo. Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine. Kraj rijeke koja je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu. Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se mjesecu i nasmiješilo. Ugrijala se duša i snagom tih očiju, koje su je pratile izdaleka, zanijela se tom ljepotom osjećaja. Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze. To su bile suze tuge. Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano pa su već postale i besmislene. Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje. Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj. Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše. Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe. Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.
Post je objavljen 02.09.2005. u 14:25 sati.