U slijedećem trenutku je zagrabio šumom. U onom iza njega zastao je dah.
Gusto je granje svojim lišćem prekrilo mu oči, a jedna kaplja zastala je na već obraslom mu čelu. Stopala je zakopao prstima u zemlju, rukama je, šapama je zasjekao zrak, ispružio tijelo zastavši u grču. Miris je borova miješao se s onim uzavrele mu krvi, zvucima tišine parao je nečujni urlik. Zaledilo se bezumlje na njegovom licu, udarac je glasno u njemu odjekivao.
Nastavi tući, glasno, u njemu.
Pognutog je pogleda utirao krvavi put zakrčenom šumom, bolno dočekujući nebrojene grane što ih razvratna brzina sječivima učini. Svjetlost što je bespoštedno iznutra ga razdirala i proganjala bespućima kipućeg ludila, gorjela je razbuktana lahorom - tragom njegovih stopa. Sila je u udovima strmoglavo ponirala u briljantnom ponoru mliječnoga sjaja, ludilo je mirila raskošnost prostirke zvjezdano čistih sjena.
Najednom, nađe se, sred oaze smiraja:
muk je, i proplanak, i bešumno mreškanje, i voda u potoku... san.