Već nekoliko minuta pokušavam započeti s pisanjem posta, ali uopće ne mogu staviti svoje misli u riječi. Osjećam se tako bezveze. Više ne znam što da radim, sve mi je dosadno i nezanimljivo. Ne da mi se biti doma jer mi je dosadno, a u isto vrijeme mi se ne da ići van jer niti tamo nema više ništa novoga. A ja bih htjela nešto novo…nekog novog. Jedva čekam da počne faks da se maknem iz kuće, ali opet mi je muka kad se sjetim putovanja, učenja i ostalih gnjavaža. Totalno sam puna suprotnosti da se više ni sama ne kužim. Možda zato što mi je ovo ljeto prošlo prebrzo i nismo napravili ništa što smo planirali.
Ne znam, prije mi je sve izgledalo puno jednostavnije. Išli smo u školu, tamo smo viđali cijelo društvo. Svaki odmor nam je bio zabavan. Nakon škole smo odlazili na kavu (ili kruškovac…), igrali pikado, bilijar, zezali se. Kasnije smo s1 i ja zbog toga redovito kasnile na njemački. Namjerno :). Subotom smo išli van, naše malo društvo, i nikada nam nije bilo dosadno. Po ljeti smo išli na kupanje, u šetnje. Stalno smo bili negdje skupa i to je bilo super. Ali sada…imam osjećaj da što se bolje poznajemo manje se stvarno razumijemo. Možda se manje trudimo. Premalo pričamo. Ponekad ne želimo nešto reći,iako znamo da si možemo vjerovati. Imamo više svojih problema i manje vremena za ostalo. I to me stvarno rastužuje. Zašto smo morali tako naglo odrasti? Ja bih da opet bude kao prije…
Uglavnom ne znam što sam ovime htjela reći. Jednostavno sam se sjetila prošlosti i malo mi fali. Ne bih htjela da za 10ak godina budemo stranci, da nas ljubav, posao ili tko zna što odvede daleko jedni od drugih. Za to se treba malo i potruditi. To je najveći izazov…
…s3…
Post je objavljen 01.09.2005. u 23:47 sati.