- Jel' bogati, Zahara, jel mo'š ti prepoznat svoju mater?
Zahara veselo gleda negdje tamo gore u plave oblake.
- Nemo'š prepoznat jelda?
- Pa naravno da nemo'š, jer tvoja je mater otegla odavno, a ovo ode đubre tvrdi da ti je ona mater. Jel' ćemo je tužit, ha, Zahara?
- Oćemo, naravno da oćemo, itekako ćemo je zapaprit i posolit.
- A znaš za koga radi tvoja navodna mater?
- Za tablojid. Za američki tablojid. To su oni šta pišu ka i oni u Rvackoj, a ne provjeru građu. Znaš Zahara, građu moraš provjerit, pronevjeru otkrit, ubojstvo razotkrit, pronać pljačkaše, kratko naškrabat i eto ti dobre vijesti.
- A ovi ga američki nasrali, da je i mene zapeklo. Guši me laž, neistina. Evo, probaj ode stavit prst – Anđa primakne svoju veneričnu glavicu Zaharinoj ručici – jel' osjećaš šta?
- Ne osjećaš, ha? Ma šta ti znadeš posre usrano, šta ti moreš znati kad si posre balavo? Ne moreš ni prdnut, a da te Anđa prethodno ne lupi po usranoj guzici. Posre moje najnovije i najdraže.
Zahara se smijala zelenoj muhi govnari koja je vrlo iritantno kružila oko Anđine glave.
- Nego, Zahara, oćemo mi to ženit, ha? Oćemo onog lipog Breda oženit? Ima tip para, a ima i čunu. Ma imam i ja para, ali, jebate konj, troši baba ko da joj je smrt kondukter. Lipo ćemo mi njega oženit, istrošit, iscrpit (jebate šta sam zločka), a onda…kuda koji glumci moji.
Zahara je zaurlala kao vatrogasna sirena.
…
Ne. Nije se usrala ako to mislite.
To je zbog Breda.
Post je objavljen 01.09.2005. u 16:51 sati.