Zamračena prostorija, tek po koje zagušeno crvenkasto svjetlo. Između gutljaja alkohola otpuhuje se teški duhanski dim. Jecaj gitare i zvukovi fada nalik na jauk. Tuga, sjeta, bespomoćnost, bol. Strah.
Doživljaj fada. Portugalske sevdalinke, nastale na ulicama Lisabona, u siromašnim četvrtima. Sve počiva na riječima. Izrazu duboke ljubavne boli. Jecaj gitare i jauk pjesme razaraju, kao da nožem zarezujete već otvorenu ranu. Mazohizam. Taj doživljaj je prije par večeri u splitskom hotelu Park pokušala dočarati Jelena Radan. Samo glas, riječi i dvije gitare. Dovoljno da vam rastvori utrobu i evocira patnje. Podsjeti da smo samo ranjivi ljudi.
«Pitaju me s kim provodim noći. Odgovorit ću vam. To je strah, strah i samo strah.»
Ponekad se budim oznojna, uznemirena. Otvaram oči u mraku i oko sebe vidim samo strah. Toliko je gust da ga osjećam kako me pritišče, njegovi nakešeni zubi mi prijete iz mraka. Uzmičem, bježim. Ali on me dohvaća. Obujmljuju me njegove skliske debele ruke, dahće mi na uho. Vrištim, para mi se utroba. Zadnjim snagama smognem upaliti svjetlo i on nestaje. Ali samo do sljedeće noći. Ulazi mi i u san. Sanjam Ga, napokon smo sretni. U mom trbuhu raste naše dijete ljubavi, obujmljuje me toplina njegova zagrljalja. I tad se on ušulja. Oduzima mi i dijete i njegovu ljubav, baca me na dno provalije. Pokušavam se uspeti, ranjena, krvava. Kad pomislim da sam korak do vrha, opet me baca na dno. I tako do u nedogled. I san se pretvara u stvarnost.
«Poražene duše, izgubljene noći, čudne sjenke u Maurskoj četvrti. Kurva pjeva, gitara jeca, pepeo i vatra, bol i grijeh. Sve to postoji. Sve je to tužno. Sve je to fado...»
Znam da nikad neće biti samo moj. Da ću ga uvijek morati dijeliti. I nemam snage prestati, izranjavane duše puzim k njemu po još rana. Bol, bol, i samo bol. Nanosim sebi još rana, misleći da će fizička bol nadjačati bol srca. Čekam. Strepim. Nadam se...
Post je objavljen 01.09.2005. u 16:06 sati.