Razgovor smo počeli prisjećanjem na danas već kultni roman »Štefica Cvek u raljama života« koji je u režiji Rajka Grlića doživio i filmsku verziju.
– Mislim da je moja
»Štefica...« roman koji je uvijek isti i koji ne zastarijeva. To se može pripisati njegovoj arhetipskoj strukturi, jer vjerojatno ne može biti ništa bolje od priče o djevojci koja traži dečka i na kraju ga nađe. Tu se nema što ni dodati ni oduzeti. Kad je prijevod
»Štefice Cvek« nedavno objavljen u Poljskoj svi su mislili da je to parodija na
»Dnevnik Bridget Jones« i da je moj roman inspiriran knjigom Helen Fielding. Bilo je zanimljivo objašnjavati poljskim čitateljima da je moja knjiga nastala mnogo ranije, s tom razlikom što je autorica
»Dnevnika Bridget Jones« zaradila neusporedivo mnogo više novaca od mene.
Iz vašeg posljednjeg romana »Ministarstvo boli« vidljivo je da vas ratna trauma još uvijek muči.
– Smatram da svakog normalnog čovjeka tako nešto mora mučiti, jer ako ga ne muči onda je lud ili abnormalan. Ima i drugačijih mišljenja, pa neki kažu da sam ja luda jer me takve stvari muče i da je to u kategoriji abnormalnog. Na ovim prostorima i dalje vrijedi ona »udri brigu na veselje«, ali je problem što toga ima malo previše. Svako društvo koje radi na svojoj budućnosti moralo bi se pozabaviti svojom prošlošću, ali ne na način na koji to čine Hrvati, Srbi ili Slovenci. Roman
»Ministarstvo boli« ulazi u red knjiga koje se bave temom zaborava, krivnje i oprosta kroz priču koja je najlogičnija, a to je priča o profesorici i njenim đacima.
Prošle godine bili ste prisutni u medijima kad je u Zagrebu i Splitu promovirano »Ministarstvo boli«, ali inače kao da vas nema.
– Zapravo sam dosta često u Hrvatskoj. Ovdje imam svoju obitelj i veze nisu prekinute. To što me nema u medijima druga je priča.
Zato su neki vaši kolege po peru vrlo prisutni u medijima. Neki pisci imaju svoje kolumne u novinama, sad su u prodaji knjige koje su hrvatski književnici pisali po narudžbi za jedne dnevne novine, a zanimljivo je da među njima nema ni jedne žene! Kako gledate na taj fenomen?
– Mislim da to nije fenomen, nego sastavni dio hrvatske svakidašnjice kojom u svakom pogledu dominiraju muškarci. Zato nas izostanak žena među osam tipova koji se slikaju za novine i međusobno druže ne treba čuditi, nego je zapravo sve u normali. Budući da čitava serija tih knjiga ide pod sloganom
»Čitajmo hrvatsko«, ovi su pisci ustvari predstavnici najhrvatskije književnosti. Ukoliko neki književnik ima tjednu kolumnu u novinama onda ne može reći da nema veze s medijima. To bi bilo kao da vam Madonna kaže da mediji nemaju nikakve veze s tim što se njene slikovnice prodaju u takvim milijunskim nakladama.
U velikim sredinama te se stvari rade na pravedniji način, a u malim zemljama kakva je Hrvatska, ali i u ostalim tranzicijskim zemljama, tržište funkcionira tako da se promovira četiri do deset književnih zvijezda koje su zajedno u paketu. U taj paket ulazi da pisac napiše knjigu, redovito se pojavljuje na televiziji, ima TV-show ili kolumnu u novinama. Neki imaju i izdavačku kuću, radio ili televizijsku stanicu. Onda to postane zakon i vrijednost koju nitko ne dovodi u pitanje. Problem je u tome što više nema distribucijskog sistema vrijednosti. Sustav vrijednosti je uništen, a postoje samo mediji kroz koje upijamo svakodnevni život.
Danas se čini da svi žele biti pisci, a mnogima to i polazi za rukom.
– Da biste bili kirurg ili svirali violinu za to morate biti educirani, a ako poželite biti književnik ili slikar – izgleda da to svatko može. To je posljedica demokratizacije književne i likovne scene. Praksa književnog tržišta govori da bilo tko u bilo kojem trenutku može napraviti uspjeh.
Pa i za vas bi se moglo reći da ste uspješni.
– Nisam sigurna jesam li uspješna u Hrvatskoj, jer se u ovoj zemlji uspjeh mjeri jedino novcem. Svih zanima moja financijska slika, ali većina ljudi ne zna ni gdje sam prevedena ni tko je sve pisao o meni. Jedino što bi odjeknulo u srcima Hrvata, Slovenaca i Srba je konkretna brojka.
Izvor :
Novi list, ponedjeljak 29.08.2005.
Razgovarala :
Kim Cuculić