Kad poželim vidjeti da ja nisam samo ono što o sebi vidim, pobjegnem s ovog mjesta. Ne pišem. Ne čitam se. Pustim da to netko drugi učini.
A znam da ću se vraćati.
Luka nekih novih kreacija. Mjesto nekih novih misli. (Bože, kako se dosadnjikavo ponavljam! Ane na repeat! Samo znakovita skica statike, ništa drugo, mili moji.)
Ponekad sam premalo kreativna da bih sebe oslikavala nanovo.
Nisam ni sigurna kad sam životnija... ova virtualna ili ona u realnom bijegu.
Luckasto pomalo, ali vraćam se ovom neuhvatljivom prostoru uvijek kad poželim stići doma. Kad mi je dosta lutanja i novotarija, kad mi je dosta tuđih čitanja. Vraćam se ovom svom tekstu svaki put kad poželim pomirisati babinu blitvu i osjetiti pripadanje.
* * *
Voli poeziju, kaže. Toga u meni nema. Nisam ritmična. Čak niti aritmična. Nema u meni zvonkosti onomatopejske.
* * *
Skuhala sam kavu (tursku, dakako!; drugo i nije kava). Želim da zamiriše ova moja stranica, da se i boja pretoči u vonj. I baš sam danas, kao što je i moja smotana stara Ane jednom davno kad mi je kuhala prvi čaj, umjesto cukra zasolila šalicu.
Slana kava. [ to sam ja ] Uzela šalicu i približila je zaslonu. Da se uklopi i upotpuni sliku.
Ponekad ljudi biraju sasvim čudne kombinacije, zar ne?