What a day, what a day...
Od trenutka kad sam se digao iz kreveta, sve je krenulo naopako. A izgledalo je tako lijepo...
Buđenje u 9. Čak sam se i probudio, da bih nastavio spavati i probudio se u 10:30. Sve bi to bilo super da do 11:30 nisam morao predati 'pošiljku' koju sam preuzeo jučer.
Brzinsko spremanje, eksanje kave i taman da ću krenuti, zvoni mobitel.
Tko sad? Kad ono, iz turističke agenicije.
Natalija: Dobar dan, ovdje Natalija iz turističke agencije Kompas tours. Zovem Vas radi vašeg putovanja na Mallorcu.
(Šta je sad? Jučer sam sve pokupio, sve saznao. Šta još?)
Natalija: Nažalost, moram Vas obavijestiti da je čarter let za 15.9. sa Mallorce storniran zbog nedovoljnog broja prijavljenih gostiju.
(tišina)
Natalija: Halo? Halo? Čujete li me?
Ja: Da...
Natalija: Dakle, 8.9. se vraćate natrag u Zagreb, ako i dalje želite putovati, a ako hoćete, možete i otkazati cijelo putovanje.
Ja: Da...
Natalija: Znači, idete?
Ja: Da...
Natalija: Dobro. U tom slučaju, možete doći tu u agenciju da napravimo isplatnicu i da Vam vratimo uplaćenu razliku, pošto ste uplatili gotovinu. Još jednom se ispričavam u ime agencije i želim Vam sretan put i dobru zabavu.
Ja: Da...
Koji šok! Nevjerojatno! Znam da zvuči kao pretjerivanje, ali ta 2 tjedna su bila jedna od mojih životnih želja. I sad mi oni jave da će mi se ispuniti samo pola. A već mjesecima živim u uvjerenju da će se ispuniti cijela.
Nakon progutane knedle, izletio sam iz stana i krenuo prema Glazbenoj akademiji, a gomila misli mi je prolazilo kroz glavu. Uletio sam u tramvaj i tada sam se uspio malo smiriti.
No, tada je četrnaestica skrenula u Vukovarsku, što je značilo da me čeka trčanje od Lisinskog do Akademije da stignem na vrijeme.
Fitilj se lagano skraćivao i približavao na kraju.
A onda je na scenu došla THE debela baba.
A onda je fitilj izgorio.
Bolje da ne kažem šta sam joj sve izgovorio. Čak se ni sam ne sjećam pola stvari. Znam samo da sam prestao govoriti tek kod Lisinskog jer sam shvatio da je to moja stanica i tada sam nabacio šturu i na jedvite jade stigao na vrijeme.
Nakon toga sam obavio još gro stvari, 3 puta išao doma na 5 minuta i opet odlazio, da bih konačno oko 18h došao doma, istuširao se, nešto ubacio u usta i malo prilegao.
Ja sam inače jedan od onih tipova koji u svakom zlu pokušavaju naći nešto dobro. Nakon višesatnog kontempliranja, zaključio sam slijedeće:
1. Ipak idem na Mallorcu. Nisu 2 tjedna i neće biti onako kako sam htio, ali ipak idem. Tko se još može pohvaliti time?
2. Dobit ću nazad razliku para koju sam uplatio.
3. Bit ću u Zagrebu 15.9. kada deda i baka slave zlatni pir, ergo, napit ću se k'o guzica, a dan poslije ću se pojaviti na uvodnom predavanju na faksu.
4. Neću morati nositi BAŠ toliko stvari sa sobom.
Sve u svemu, definitivno jedan od dana koje treba što prije zaboraviti.
Post je objavljen 31.08.2005. u 01:13 sati.