Legenda kaže da je Marin Getaldić, veliki znanstvenik iz Dubrovnika, svoje pokuse sa paraboličnim ogledalima, vršio u Betinoj špilji. Po svemu sudeći, teleskop koji je Dubrovnik imao prije pojave Newtona (da, da dobro ste čuli, prije Newtona) također je konstruirao upravo Getaldić. Jedno od ovih paraboličnih ogledala promjera 2 metra, danas se nalazi u londonskom muzeju a priča kaže da je nestašni Marin, pomoću tih ogledala, uspijevao zapaliti brodove na daljinu. (priželjkujem i danas jednog Marina koji bih sa iste lokacije djelovao prema jahtama koje onečišćuju akvatorij između Lokruma i Starog grada).
***
Kao dijete, Betina špilja predstavljala je za mene misteriju dodatno pojačanu činjenicom da se u nju moglo ući samo sa morske strane. Vozeći se brodom do Lokruma, promatrao sam tu crnu rupu u čijoj se utrobi moralo kriti Alibabino blago. Špilja je naprosto vapila za blagom i pripadajućim razbojnicima.
Samo sam čekao trenutak kada ću biti u mogućnosti sam to otkriti.
***
Prolazile su godine i godine. Moja fascinacija Betinom špiljom splašnjavala je kako sam rastao ali nikada nije potpuno iščezla. Promjena je bila samo u tome što u špilji više nisu obitavali opaki razbojnici nego prelijepe nimfete (btw, jel' rodila Nimphea?) koje su u noćima punog mjeseca izlazile na stijene i mamile nemušte turiste budući smo mi, lokalci znali da je riječ o profuknjačama i ženama niskoga morala.
***
Krajem 80-ih, kada mi je istočni dio Grada postao puno zanimljiviji od zapadnog (hvala Majo, op.a.) kupao sam se ispod parka Gjivović, niti 200 metara udaljen od Betine špilje. U trenutku odlučih – plivat ću tamo, plivat ću tamo sam i tako rasvijetliti još jednu misteriju moga djetinjstva.
U špilji se nalazi prekrasna nadsvođena pješčana plaža a 30-ak metara duboko unutra – malena zelena vrata koja iz daljine nisam mogao vidjeti ali sam naprosto znao da su tamo. Pragmatici bi rekli – vrata iza kojih je netko nekada sakrivao barku za nevremena ali ja sam znao da nije tako.
- Sezame otvori se…otvori se… otvori se..otvor…otv…. – odjekivalo je špiljom ali ništa se nije događalo. Onda muk. Glasna tišina. A potom opet:
- - Sezameeee ooootvori se……
I najednom začuje se škripa starih, drvenih vrata a iza njih se ukaza čudna spodoba – muškarac obrastao u kosu i bradu. Zastao sam na trenutak, iznenađen tim čudnim likom a onda mu priđoh bliže. Vidjelo se da je on preplašen isto kao i ja:
- Tko si o čudni čovječe – upitah ga konvencionalno.
- Marin. Marin je moje ime – odgovori čudak još uvijek razmišljajući da li mu od mene prijeti neka opasnost.
- Marin veliš – odgovorim vidno ohrabren čudakovom inferiornošću. Sigurno Getaldić? – pokušah se našaliti.
- Getaldić, da. – on će sada već umiren mojim melodičnim tenorom.
- Ma daj čovječe stvarno. Što radiš u ovoj rupi? Uostalom, kako si tu došao? Ne vidim barku u blizini a i roba ti je suha? Dugo si ovdje? – pokušah započeti ozbiljnu konverzaciju.
- Dugo. Stoljećima. Čekam. Mi čekamo. Ja i moja ogledala.
- Čekate? Ti i ogledala? Misliš ona parabolična? A što čekate moj Marine – pokušah i ja u ležernom, revijalnom tonu.
- Čekamo jugo flotu. Za dvije godine spasit ću grad od najezde s mora. To će biti moj doprinos svome narodu. Zato sam odlučio odbiti umrijeti i čekam svoj trenutak. Sada je on već izgledan.
Postajalo je već pomalo jezivo pa se nisam usudio s "marinom" zapleti u dublje konverzacije, pozdravih ga i otplivah nazad prema plaži ispod parka Gjivović.
***
1991. počeo je konačni obračun. Grmilo je sa svih strana. Vrlo brzo naučili smo razlikovati zvuk minobacača, VBR-a, tenka i od svega je postojala kakva-takva zaštita. Ali ne i od topovnjača s mora koje su slobodno pucale po Gradu.
Dok sam tako, jednog dana, nemoćno promatrao razaranje, ugledah neki čudan odsjaj sa topovnjače na obzorju. Fokusirano svijetlo lutalo je od prove do krme i nazad.
A onda se sjetih Marina i njegovog poslanja.
Ta Marinova borba sa vjetrenjačama toliko me oduševila i ohrabrila da sam izletio iz rova i golim rukama ubio 84 četnika.
***
Roditelji, nikada nemojte svojoj djeci reći da ne postoji Djed mraz, Sveti Nikola, miš koji donosi novce ispod kušina kad ispadne zub i ostali likovi paralelne stvarnosti. Jer možda se baš vama sutra, kad najmanje očekujete, pojavi čudnovati lik Marina Getaldića. Ili Jima Morisona. Možda Tuđmana? Ok, ne Tuđmana, nećemo pretjerivati.
Dok god vjeruju u čuda, bit će nade i u ovaj svijet ;)
Post je objavljen 30.08.2005. u 09:44 sati.