Ponekad kao da je snijeg prekrio sve što je iza mene; i ljudi i događaji, i mjesta i scene kao da su nestali, samo neko mutno sjećanje na sve skupa
I kao da sam došla do točke od koje ne znam kuda bi dalje, i kao da je nestalo onog uzbuđenja od koje sam znala zadrhtati prije dok sam bila mlađa željno iščekivajući što će mi donijeti budućnost, veseleći se svemu lijepom što me čeka; sanjarila sam stalno i puno a to dijete još uvijek živi u meni i pita se kamo ga to vodim i ne želi odrasti, nikada
Poput Petra Pana odbija biti u svijetu odraslih i ne prihvaća njihov način funkcioniranja, norme i pravila koja su oni postavili
Ali teško je to, iako zna biti i lijepo, kada osjećaš da si drukčiji, i to da si cijeli svoj život drukčiji
Iako, priznajem, nikada ne želim bit poput njih, a nije da me nisu pokušali pokvarit, i nije da mi nisu bili i privlačni sa tim svojim mamljenjima, ali ja sam ostala ista, samo s ranom ili dvije …
Ne pišem pjesme već dugo iako ih nosim u sebi, čuvam ih negdje i one su u meni i vjerojatno samo čekaju priliku da se pokažu, kad sazriju do kraja…
Nema idealnog, to bih trebala naučiti, to bi mi moralo sjesti
A tako mi malo treba da budem sretna, ali i vrlo malo da me rastuži; Samo zraka sunca koja se igra na prozoru ili čudan izraz lica osoba oko mene…tako malo…
Ta moja tugaljivost me razara; i općenito vidim da sam previše zaokupirana sobom, morala bih neke stvari promijeniti u svom životu, neke stavove, pod hitno…
Post je objavljen 30.08.2005. u 08:01 sati.