Djeca je zovu MAJKO
Ali ona ih ne čuje,
Ni sunce je više ne grije..
Ali sa slike se
Uvijek na njih smije.
O,Bože..
Zašto se nesreća ova
Sruši na majku
I djecu njenu,
Da nemaju više ni majku
Ni sjenu.
O,Bože..
Zašto otac imati
Na prag starosti nisu
Mogli stati
I zajedno u starost stići,
Svoju djecu u život dići..
MAJKO mila,nesretna si zaista bila
jer si vječni sanak prerano usnula
i.. zato ti crna zemlja laka bila..
Ove riječi su napisane prije 12 godina a napisao ih je moj otac koji ju je neizmjerno volio i jako patio kad nas je napustila prije 17 godina.
Ja sam bila još mala djevojčica od 10 godina i vrlo malo je se sjećam ...užasno mi je žao što je se sjećam tako malo,puno manje nego što bi htjela...njenog lika..pokreta..glasa..
Ne možete zamisliti koliko fali..tek sada..čini mi se više nego prije..sada kada sam odrasla,kada sam svoj čovjek i kad se spremam imati svoju obitelj..
Ne mogu opisati koliko boli kad se samo sjetim da je tata bio taj koji me sam digao na noge..nje nije bilo a trebala sam ju..JAKO..toliko jako kao što je trebam i sada..
Trebam je više nego ikada..
Trebam je da me savjetuje koje su zavjese bolje za moju kuhinju...da mi pokaže kako se peku krafne.. da mi kaže koja mi boja kose bolje pristaje,crvena ili ljubičasta..za sve ono što majke rade s kćerima...trebam ju za sebe..a nema je...
Znam da me gledaš s neba i potajno mi daješ znakove kako dalje..kako se dalje gurati kroz život..i molim te,oprosti mi ako sam radila nešto krivo..
Jako mi fališ i falit ćeš mi dok sam živa..
Post je objavljen 29.08.2005. u 16:56 sati.