- Psst! Đo, gledaj onog tamo što se šeće po ulici – Kevin je pogledom pokazivao čovjeka koji je u jednoj ruci nosio vrećicu u kojoj je bilo voće i povrće
- Majku mu jebem, terorist.
- Majku mu jebemo zajedno, terorist. Što da radim, da ga skinem.
- Upucaj ga ko pseto.
Kevin je naciljao i opizdio čovjeka posred čela. Žrtva se beživotno skljokala na pod.
Prošlo je pola sata, sunce je zaista peklo.
- Psst! Kevin, gle još jednog – Đo je prstom pokazivao na tipa koji je u na ramenu nosio letvu.
- Đizs Krajst, majko mila, terorist. – preneraženo će Kevin
- Da ga skinem?
- Ma ubij đubre još dok nas nije granatom rastavilo na mali broj molekula
Đo je zavidnom lakoćom zgrabio RB i raznio slučajnog prolaznika tako da su po zraku letjele krvave čačkalice. Iza Đoa je padalo oprženo perje arapskog goluba.
- Ahoj, ovaj Haj gajs – nedaleko od njih čuo se veseo glas američkog vojnika logističara – Donio sam vam klopu: hamburgere, kolu i pečenu slaninu.
Đo i Kevin veselo su doskakutali do hrane. Jeli su kao da nikad nisu dok je logističar promatrao dva guštera kako ližu muhe na čačkalici. Odjednom se logističar ukoči i prestravljeno tiho uzvikne – Đizs en meri čejn, teroristički tenk! – ulicom je u njihovom smjeru polako dolazila žena gurajući kolica u kojima su bezbrižno knjavila dva tamnoputa blizanca.
Neviđeno spretno sva su se trojica američkih vojnika bacila na tlo. Kevin je jedvice, vršcima prstiju, dograbio voki-toki i stao zvati bazu.
Brzinom brzog lovca dolazila su dva B-52.
Post je objavljen 29.08.2005. u 15:41 sati.