Svako ko je ikad bio ozbiljno posvećen polaganju ispita zna da su ispitni rokovi idealno vreme za razne adikcije. Do otkrića bloga, u to sam se vreme najviše navlačila na televiziju, posebice serije kojih hvala bogu ima skoro svakih pola sata. Svakog dana bih imala isti raspored: ustajem tad-i-tad, do te-i-te serije učim, onda gledam seriju, onda nastavljam da učim, onda posle gledam neku drugu seriju, onda učim i tako sve do onog filma u 00:15 ... pogađate, gledanje televizije je bio moj odmor ali i neka vrsta "nagrade" za naporan rad. Naravno, u ovom "rasporedu" se ne ogleda činjenica da sam svojevremeno umela da pratim i po 6-7 serija dnevno i da sam na to obično trošila više vremena nego na učenje, no dobro, bitno je napomenuti da me je ta adikcija držala samo za vreme ispitnog roka i da nakon njega nisam osećala potrebu da se "nagrađujem" bilo kojom aktivnošću koja ne uključuje alkoholno piće i barem 2-3 prijatelja za istim stolom.
Ipak, za vreme ispitnog roka, televizija je bila moj život.
U svako doba dana i noći sam znala šta se na kom programu prikazuje i šta od toga pratim. Ne mali broj puta sam prijatelje ostavljala bez teksta skrušenim priznanjima da sam "navučena" na barem 20ak različitih programa i da mi na gledanje televizije često odlazi i po nekoliko sati dnevno. Nije da sam se toga nešto preterano stidela, ispitni rokovi podrazumevaju specijalno stanje uma u kojem bi vam se čak i poslovično-naporni Walker-teksaški rendžer činio kao svakodnevni must-see.
Onda sam otkrila blogove.
Ni sama ne znam kako bih preživela prošli ispitni rok da nije bilo tih spasonosnih klikova na meni drage stranice. Televizor je po ceo dan ostajao ugašen što je moje ukućane stavljalo pod veliki znak pitanja. Puno toga sam pročitala, puno prokomentarisala, puno vremena potrošila smejući se vašim dogodovštinama i razmišljajući o vašim dilemama. Onda se ispitni rok završio, ja sam otišla na dugačak i zaslužen odmor (kako od učenja, tako i od blogova) i sada sam tu, prepuna snage da ponovo zaposednem knjigu i meni omiljene adikcije.
Prvo sam uz knjigu počela da se družim sa blogovima ali sam nakon par dana shvatila da je bloganje zarazno i da me ponekad potpuno odvlači od knjige pa sam rešila da se, za početak, ipak oslonim na svoju prvu adikciju kako ne bih došla u iskušenje da učenje baš potpuno oteram tamo gde sunce ne sija.
I tako sam se vratila televiziji.
Puna entuzijazma sam otvorila nedeljni program i zagledala šta je u ponudi: meksičke serije, reality programi, filmovi upitnog kvaliteta, holivudske sapunice, reprize, reprize, reprize ...
Hm.
Ok.
Za početak je pala odluka da ću bez sumnje nastaviti da pratim svoju od-ranije-poznatu potihu strast u vidu španskog adolescentskog block-buster čuda zvanog "Un paso adelante" iliti "Korak napred" kojim nas B92 obraduje (ili "obraduje") svakog četvrtka uveče. Zatim je izbor pao i na HRT zvezdu "Tko živ, tko mrtav" koju nekim čudom nisam pratila u premijeri pa je sada hvatam po reprizama. Svečano sam se obavezala i da neću izostajati sa onih časova na kojima emituju BBC krimi-hitove: Inspektora Lynleya, Frosta, Moorsa, Barnaby-a i ostale srednovečne alkoholom-i-mudrošću ovenčane detektive iz Londona i šire okolice. Za kraj sam odlučila da ću se vratiti i BBC-home-makeover emisijama i da ću ostalu zabavu pokupiti usput.
I onda sam krenula da gledam usput i maltene pala u nesvest videvši šta je u ponudi. Dovoljno je reći da ovom spisku još uvek nisam dodala niti jednu novu zabavu za svoje umorne oči.
Na svim televizijama teku ne druge, već pedesete reprize serija kao što su Will and Grace, That 70s show ili Mad about you. Kunem se, budem li još jednom videla ceo serijal Men behaving badly, vrištaću! Ni sa filmovima ne stojim ništa bolje. Taman vidim neki film na HRT-u i 2 dana kasnije, whoops, eto ga na Pinku. I već za nedelju dana na RTSu. I onda odmah potom na OBN-u. Mislim da sam samo na Kate and Leopold naletela 4 puta u toku protekle sedmice, da ne pričam od Ed TV ...
Ono što je ipak najočitije je najezda raznoraznih reality shows. Ne znam kako će u Srbiji proći prvi Big brother ali mi se nešto čini da ni ovi strani ne prolaze baš nešto spektakularno, kako li će to tek izgledati kad ih naša "produkcija" dodatno iskasapi? Verovatno će tek onda postati popularni. Poznato je da naš narod voli samo izopačene stvari.
Ipak, da mi nismo jedini koji vole izopačenosti, dokazuju i neki reality trash "shows" na koje sam naletela u vrtlogu menjanja kanala.
Prvo sam pre nekoliko sedmica naletela na reality show koji se prikazuje na MTV a zove se "Sweet sixteen". Pre nego što pomislite da se show bavi životom ocvalog Billy Idola, reći ću vam da grešite. Show se bavi nekom idiotkinjom koja je prvih 15 godina života provela u nekoj američkoj pripizdini da bi onda otkrila da joj je otac multimilioner i brzinom svetlosti iz opanaka uskočila u blistavi mercedes. Ceo show se bavi pripremama za njen 16ti rođendan: kupovinom preskupe haljine, organizacijom celog eventa koji će oca koštati nekoliko stotina hiljada dolara, tortom, vatrometom ... i sad, sigurno ćete se zapitati šta je mene koji kurac u tome toliko iznerviralo?
Reći ću vam.
Okosnica celog showa je to koga će ona, zaboga, da pozove na svoju zabavu. I tako ona kruži po školi sa svojim "popularnim" drugaricama, pozivnice deli onima koji su takođe "popularni", dok manje popularnu decu, siromašnije, alternativce itd. javno proziva i ponižava u isto vreme im smeštajući raznorazne zle "smicalice".
Na samoj žurci ona, namesto da se zabavlja, celu žurku troši hodajući okolo sa obezbeđenjem i ustremljujući isto na one koji nisu pozvani. Obezbeđenje tu jadnu decu potom naglavačke izbacuje sa partija a ona to poniženje dodatno začinjava svojim dranjem i prozivanjem istih dok im je lice u kadru, bez sakrivanja identiteta.
I sad, šta nam time MTV poručuje? Iskreno, ciljnoj grupi te emisije poručuje da je bogatima i popularnima sve dozvoljeno. Da je ponižavanje onih less fortunate sasvim ok i prihvatljivo. Da less fortunate nemaju pravo na zaštitu svog identiteta i dostojanstva, pa čak ni ako su maloletni. Da je baš super tu decu, koja su sigurno već dovoljno istraumirana svojim srednjoškolskim danima, odlično još malo isfrustrirati pokazujući njihovo poniženje na televiziji koju gledaju milioni širom sveta.
Iskreno, what t'fuck were they thinking kada su pomislili da je to dobar reality show?! Hellloooouuuuu, EARTH-TO-MTV – odvratna nadrkana seljančica-turned-bogatašica nije cool za vidit!!! Iskreno sam se pomolila da svi oni koji su ovim show-om prozvani postanu bogati i slavni, naprave milionostruko bolju televiziju od MTV i da ovu kretenku pregaze svojim najnovijim Jaguarom dok vrti torbicu negde na Sunset bulevaru.
Jebem ja njoj malo mater, nek se zna!
Sada kada sam se smirila, reći ću da sam videla još malo izopačenih reality emisija.
Recimo, The Bachelor – sva sreća te je nisam pratila od početka pa ne znam šta je poenta ali koliko sam shvatila iz ove jedne epizode koju sinoć odgledah – valjda su se neke žene okupile u nekoj kući kako bi u međusobnom natjecanju uspele da osvoje srce nekog klempavog kretenka koji pozira kao multimilioner i da bi se za njega, na kraju serijala, udale. Taj kretenko je totalno jadan i neduhovit, nešto se kao lomi oko toga koju će da izabere, one se kao lome da izabere baš njih i mislim zzZZZZzzzZZZZZZZZzzzz. Neko mi je kasnije rekao da se na kraju serijala otkrilo da tip nije multimilioner već neki konobar-povlaka-glumac i baš mi je drago. Svako ko na taj način i po tim kriterijumima traži partnera zaslužuje da ostatak svog bračnog života (cca 2 dana) provede grcajući u suzama i siromaštvu!
Ipak, najizopačenije što sam dosad videla je nešto što TV OBN očigledno smatra vrednim prikazivanja.
Da, pogodili ste - u pitanju su Cheaters.
Okosnica Cheaters je – pogađate – da na poziv jednog partnera hvataju drugog u prevari. Scenario ide otprilike ovako.
Vi ste debela amerikanka sa nekultivisanog jugozapada. Sa devetnaest godina već imate troje dece sa nekim ko ima dvadeset godina. On radi kao dostavljač i jede margarin kašikom.
Ok, ovo poslednje sam ubacila ali you get the picture.
Posle nekog vremena vi primećujete da on dolazi sve kasnije i normalno, počinjete da sumnjate da vas vara. Namesto da to sami proverite ne, vi zovete nacionalnu televiziju da to proveri za vas. Oni dolaze sa kamerama i ekipom, prvo malo ispitaju vas, vi iznesete svoje sumnje i oni onda kreću sa praćenjem tog debelog objekta vaše opsesije.
Posle dva dana kamere hvataju vašeg partnera kako se 'vata sa debelom osobom broj tri ispred neke zgrade.
Vaš partner i osoba broj tri ulaze u motel. U motelu su već postavljene male kamerice koje njega i nju hvataju in flagrante. Potom vas zovu kako bi vam saopštili: "Uhvatili smo ih, dođite tu-i-tu". Vi dolazite. Dok se vaš partner i osoba broj tri prevrću po krevetima, vama pokazuju snimak njihovog hopa cupa. Kroz snimak, voditelj provlači bombastična huškanja "Za ovo moraš da mu vratiš ... stvarno mi je žao što si ovo morala da vidiš ... o bože, vidi, sad mu puši kurac ... jooj, to mora da ti je teško da gledaš ... gle, gle, sad joj ga nabija u bulju ... joooj straaašnoooo! Ajd da mu jebemo kevu!"
Zatim ekipa i vi provaljujete u sobu i kreću tuče, suze, čupanja za kosu i slično i sve to pred očima kamere.
Halo?
Halo?
Sad ozbiljno.
Ovo nije odglumljeno. Ovo je stvarno.
Neki ljudi zaozbiljno žele da svojih vorholovskih 15 minuta slave potroše kako bi ovekovečili najgori trenutak svog života i njima nije problem što će njihovu bedu i poniženje gledati svi. Njima je samo bitno da njihovog partnera ceo svet vidi sa spuštenim gaćama, bez obzira na posledice. A posledica sigurno ima jer su u igri neretko i deca koju će sutra neki njihovi školski drugari vući za rukav zato što su rođeni u braku između dva totalna idiota.
Ono što je još gore od onih koji nacionalnu televiziju zovu da bi im partnere hvatala u akciji jesu oni koje takve stvari na nacionalnoj televiziji gledaju. Milion sam se puta posramila što sam i ja posvedočila jednoj epizodi. Na drugom "prilogu" sam žustro promenila kanal i počela da gledam Men behaving badly. Oh, olakšanja, kako li su samo zabavni ovaj Gary i ... kako se zvaše?
...
Sad razmišljam, da li da nastavim da gledam televiziju ili da se vratim blogovima?
Bog sam zna.
Zaključila sam da je za početak možda najbolje da se ipak vratim knjizi. Na kraju krajeva, od toga ću jedino i imati neke koristi, i to ne samo intelektualne već i lukrativne prirode.
Ovim bih vam još poručila i da ću vas čitati. Možda ću manje pisati i komentarisati ali ću vas svakako čitati. Držite mi palčeve da izdržim jer su predamnom sati i sati ispraznog naklapanja o ovom i onom.
Oh zabave, pitam se, imal' toga još?
Post je objavljen 28.08.2005. u 16:49 sati.