Pregled posta

Poslovni (ne)uspjeh

Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem došla na temu, a možda pomalo i polemiku, kakav oblik «vladanja» ili ponašanja na poslu preferiramo. Da li više talijanskog tipa, onako slobodnije ili ležernije, ili njemačkog tipa, kruće i sa jasno određenim pravilima. Možda to baš i nije tako jednostavno pitanje, jer ovisi o prilično puno faktora.

Možda da krenemo od onoga je li firma državna ili privatna. Ako je privatna, onda je za pretpostaviti da vlasnik, bio jedan ili više njih, žele profit. Pitanje je na koji način misle da je lakše doći do njega. Normalno da uvoditi diktaturu nije najpametnija stvar, jednako kao što baš i nije pametno napraviti atmosferu u kojoj je jednako kao doma i u kojoj svatko radi što hoće i koliko hoće. No, stvar je tu ipak individualne prirode. Koja ovisi o vlasniku. Možda da se zamislimo što bi napravili u poziciji vlasnika?

Ako je pak državna firma u pitanju, bitno je i čime se ona bavi. Ako je riječ o proizvodnji, teško da može biti govora o nekom ležernijem ponašanju ako se žele poštivati rokovi. Svatko tko imalo zna o proizvodnji, zna da su tamo radnici poslom povezani i da posao jednoga ovisi o (ne)učinku drugoga.

Kada su neproizvodne državne službe u pitanju (mislim tu na razne urede, ministarstva, škole, fakultete, zdravstvene ustanove, županije, općine, gradove ... ) je li drugačije? Ne znam baš, jer spomenula sam da je bitan učinak, proizvod, profit. Istina je da je na nekim poslovima učinak vrlo teško «izmjeriti». Jer, proizvesti par čarapa, popraviti motor u mehaničarskoj radnji ili donijeti dobit od 100 kuna lako je testirati kao napravljeno ili ne. Ali sređivanje papira, baza podataka, ili ocjenjivanje načina «funkcioniranja sistema» (ne mogu bez mudrosti našeg predsjednika nikako ) nije baš lako procjeniti i kategorizirati. Da, moguće je s nekim odmakom pa u roku mjesec-dva vidimo da netko nešto je ili nije napravio, ali teško je iz dana u dan imati pravi uvid.

Jasno vam je da u tom slučaju ostaje prostora i mogućnosti za čitanje novina, ispijanje ležernih kava uz ćakulu, višesatno surfanje netom, a i za brojne odlaske s radnog mjesta svih vrsta. Jesam li spomenula neizostavno lakiranje noktiju?

Ja sam definitivno na poslu više za «njemački» tip ponašanja na radnom mjestu. Da ne bi bilo zabune, ni na kraj pameti mi nije da se to odnosi na «gestapovski» odnos prema djelatnicima, kontrolu svake sekunde vremena, nedozvoljavanje kratkih i potrebnih pauza. No, ne volim kad to prelazi mjeru i kada posao postaje mjesto u kojem pojedinci ne shvaćaju da su na radnom mjestu plaćeni da rade, a ne da su plaćeni samo da na posao dođu.

Često se spominje učinkovitost. Slažem se da je ona bitna. Samo što to zapravo znači biti učinkovit u «uredskom» smislu? Uzmimo da netko određeni posao napravi za 2 sata, znači li to da ostalih 5,5 treba raditi što hoće, drugim riječima – ništa ne raditi? I da možda može doći sat vremena kasnije, a otići sat-dva ranije? Mislim da to tako u državi koja želi napredovati ne može biti. Jer, ako država u nekom uredu plaća tri djelatnika, a oni imaju toliko puno slobodnog vremena, znači da nisu potrebna tri, nego dva ili možda i jedan.

Često se u sredinama u kojima se krećemo, u medijima pa čak i ovdje na blogu vode razgovori o tome kako je država ovakva i onakva, kako nam je loše, kako novaca nema, no bojim se da mnogi ipak ne vide zašto je to tako. Mislim da je tako, jer se premalo cijeni rad. Svi su plaćeni jednako i gotovo da je svejedno koliko se radi. I kako se radi. Jedino o nama samima ovisi jesmo li više utopistički tipovi koji misle da mogu mijenjati svijet ili smo oni koji se jednostavno opuste u postojećoj sredini i uživaju u blagodatima istih.

Jasno je da bi svi mi htjeli na poslu ležerno, opuštenu i kućnu atmosferu. K tome ne bi da nam itko naređuje, da nam određuje što moramo napraviti i da možda radno vrijeme ne bude od 7 do 15, nego od 10 do 14. Da, krasno bi bilo da je tako i da su nam plaće barem duplo veće. No, imalo razuman čovjek zna da zapadni svijet nije razvijen u modelima poput našega nego jer se zna vrijednost rada. I jer se radi cijeni. Kvalitetan rad posebno. Ne radi nečijih lijepih očiju, nego radi profita koji on donosi.
Dakle, moj je izbor je kako sami i rekla «njemačka» verzija, sa blagim utjecajem «talijanske». Ipak nismo Skandinavci. S obzirom da sam optimist, uvjerena sam da će i kod nas jednom tako biti. Jedino pitanje koje imam je – kad?


Post je objavljen 28.08.2005. u 15:48 sati.