Kada se stvari ustanove kao regularne pojave, tada se zbilja morate propitati kakve su vaše navike. Rituali. Neki ne mogu započeti dan bez kave, neki ne mogu započeti dan bez masturbacije, neki nemogu započeti dan bez da se probude, neki ne mogu započeti dan bez da ga započnu. Kako bi bilo kada bi dan počeo, e ali NAŠ dan, bez da smo mi zapravo u njemu?
Pošto je sve pisano u nekoj tzv. sudbini onda bi se stvari trebale događati bez da mi zapravo budemo tamo da se dogode. Ujutro bi se vrata otvarala, voda u vodokotliću sama puštala, pasta za zube bi se istisnula na četkicu i popadala sa nje dok bi se četkica micala u zraku bez dobrog razloga za to. Tegla bi se sama stavila na vatru, mlijeko bi se samo zagrijalo, kava bi se sama napravila, i prolila se kako se naginje kao da je netko pije. Ključevi, mobitel i novčanik bi se strpali u đepove traperica i one, skupa se majicom, čarapama i tenisicama, bi se prošetale van kroz vaša vrata koja bi se, naravno, sama zaključala. Policija vam nebi zaustavila auto, pošto nikoga nema u njemu, i prometni bi se policajci trudili zaboraviti da su to vidjeli, ili bolje, da to NISU vidjeli. Vaš šef bi se derao u zrak, i kolege bi ga gledale zbunjenim pogledima. Vaš partner/partnerica javljala bi vam se i obavjestila vas da se nalazite na ručku popodne. Kolege bi vam na stol stavljali njihove i vaše zadatke i pokupili ih ispunjene pol sata kasnije. Sve što ste trebali napraviti, bilo bi napravljeno. Za vrijeme pauze na ručku vaš partner/partnerica pričala bi sa zrakom nasuprot sebe i dogovorila planove za uskoro nalazenje sa njenim roditeljima. Nebi zakasnili natrag na posao.
Odlazak zubaru završio bi čim bi zubar završio brušenje nevidljivog zuba. Računi bi se sami plaili. Benzin bi se sam točio. U dučanu bi se košarica punila leteći do blagajne, blagajnica bi se nasmješila u prazno i poželjela dobar dan.
Završilo bi se sve što bi se trebalo završiti, ili ono što biste vi trebali završiti, i vrata vašeg stana bi se spontano otvorila, ključevi bi se bacili na komodu kraj ulaznih vrata.
Stvorila bi se udubina na sofi, upravljač bi stiskao svoje gumbiće i televizija bi skakala sa jednog programa na drugi. Televizija bi se ugasila, četkica bi ponovno plesala u zraku. Mobitel bi se ugasio i stavio na pod kraj kreveta. Posteljina bi se namjestila natrag na vaše tijelo, jastuk bi se namjestio natrag da ugodi vašoj glavi, i dan bi prošao bez da ste otvorili oko, bez da ste progovorili riječ, bez da ste se uzrujali oko ičega, i bez da ste se uopće probudili.
Jer ako je već pisano, zašto biste vi imali ikakve veze sa tim?
Post je objavljen 28.08.2005. u 01:51 sati.