Jednom sam imao četiri godine. Znao sam ja biti i mlađi. No sada kad sam stara strvina sa škripećim koljenima i bolnim išijasom čini mi se da je bilo zgodno biti elastičan. Danas sam naime bio na nogometu. Na stranu to što su mi pluća eksplodirala nakon pet minuta, a mišići otkazali poslušnost par sekundi kasnije, istegnute tetive djeco su ono čega ćete se bojati kroz koju godinu. To vam je ono tkivo šta inače povezuje kosti i mišiće, no nakon sat vremena nogometa nalikuje na dabl-babl, najmekšu žvaku na svijetu, i u tom stanju ostaje barem oko tjedan dana, kada je ponovno nogomet. Dotad šepesaš gradom i uočavaš sažalne poglede okoline, koja neupućeno smatra da si hrom od rođenja. Već treći dan nakon nogometa puštaš brkove, kako bi te ekipa zvala brko a ne hromi Daba. No, nemojte misliti da se zbog ovako teških posljedica možemo obeshrabriti. Nema ništa bolje od tjelesne aktivnosti, posebice ako ista uključuje i naganjanje lopte. Teško je ženama opisati osjećaj kad se lopta zakoprca u mreži iza nemoćnog golmana. Posebice ako se to dogodi nakon duplog pasa kojim je tvoj kolega iščašio C4-C5 vratni kralježak svom čuvaru i ujedno poslao ostatak protivničke obrane po ćevape. Mi dečki smo jednostavna bića, ko amebe ili bičaši, od sitnih malih veselja zapredemo poput susjedovog mačka Cvjetka.
Neizostavan dio tog sportskog rituala je i alkohol. Samo neinteligentni neosvješteni fanatici ne koriste tu divnu tekućinu kao anestetik. Boli koljeno? Popij pivu. Još boli? Presjeci s štokom. Dva sata kasnije, dok naše ljepše polovice uzalud čekaju da dođemo doma, iako je prije sat i pedeset pet minuta prošlo tih pet minuta nakon kojih ćemo se navodno uputiti put kuće, ništa ne boli. Istina, sutra od hodanja ili sličnih oblika kretanja neće biti ništa, ali sada nije problem plesati po stolu. Dapače, kladim se u pedeset kuna da ću napraviti salto. Naravno, petnaestak minuta kasnije ću u Traumi s bolnim grčem na licu plaćati izgubljenu okladu, ali sada sam najjači na svijetu. Opet imam sedamnaest. Supermen je mamina maza za mene.
Vrhunski sport ima i svoje tamne strane. Drugo jutro naravno boli svaki mišić i svaka kost u tijelu, a posebice glava. Stoga se ženino prijateljsko uvjeravanje (čitaj: kvocanje) probija u glavu kao precizan ubod Živka, pjevca babe Mare, straha i trepeta Đakova u osamdesetim. Kad imaš šest godina, pjevac je veći od tebe i kudikamo agresivniji (uf te traume iz djetinjstva). No to je sitna cijena za veličanstvene sportske uspjehe od dan prije. Kad si dao šest golova reprezentaciji staračkog doma, i ujedno klizećim startom njihovog kapetana poslao na Rebro gdje ga još i sada drže na aparatima. To mogu samo vrhunske atlete.
Naravnoučenije: djeco trčite dok vas još noge služe.
Ic fan...
Post je objavljen 27.08.2005. u 23:34 sati.