Marketing
Diskrepancija br. 10.
je jos izradi, ali se vec da naslutiti da casopis ni ove godine nece izgubiti na kvaliteti objavljenih priloga, jer me je jedan od suradnika ugodno iznenadio recenzijom koju cemo tamo naci. Igor Bezinovic navodi da je knjiga „Dobar dan, lijenosti“ ("Bonjour paresse")
francuske psihoanalitičarke i ekonomistice Corinne Maier (Prevele s francuskoga Ljiljana Jesic i Martina Jelinek u Nakladi OceanMore, Zagreb, 2004., 125. str.) postigla ogroman komercijalni uspjeh 2004. godine, iste godine kada je i objavljena. No, Bezinovic upozorava da
"na žalost onih koji očekuju konkretne upute kako uspjeti na poslu bez puno truda, gotovo je cijela knjiga (ili možda bolje rečeno esej, manifest, pa i pamflet) posvećena isključivo analizi suvremenih tvrtki i položaju radnika u njima", te dodaje da se nakon uvodne misli da tvrtka nije covjekoljubiva "prelazi na analizu jezika koji koriste zaposlenici tvrtki, koja je vjerojatno nastala pod utjecajem Marcuseove kritike zatvaranja univerzuma rasuđivanja. Jezik tvrtke je nerazumljiv onima koji ne pripadaju zajednici eksperata, odviše precizan, prepun kratica i engleskih posuđenica, jednostavno rečeno radi se o praznim frazama i blebetanju (str. 34.). Nadalje, ističu se razni problemi u samoj biti postojanja tvrtki: utilitaristička orijentiranost isključivo na profit i vlastiti probitak, stroga hijerarhija radnika, postojanje apsurdnog dress code-a, veća važnost osobnog imidža nego obrazovanja i sposobnosti, prerani odlasci u mirovinu, nemoć sindikata…"
"Plaćeni rad je moderna figura ropstva (str. 118.), a jedini ljudi koji doista nešto rade u tvrtki su privremeni zaposlenici. Recept za uspjeh na poslu sadržan je u deset protusavjeta, u kojima je sažet i smisao cijele knjige. Prema autorici, radnici se ne smiju suprotstavljati sustavu, moraju se prilagođavati promjenama u njemu, ne smiju prihvaćati nikakvu odgovornost, moraju birati samo najbeskorisnija radna mjesta, moraju izbjegavati promjene, udružiti se s istomišljenicima i, naravno, moraju prihvatiti da je njihov posao besmislen. Ponašajući se na taj način oni se mogu posvetiti drugim stvarima koje ih zanimaju, mogu se posvetiti bilo čemu što ih usrećuje, a za očekivati je da će se sadašnje društveno uređenje ionako urušiti samo od sebe, baš kao što su građani tranzicijskih zemalja ne radeći ništa dočekali pad Berlinskog zida" izvlaci Bezinovic i citira Maierovu koja za sebe kaze: Da ne bi bilo nesporazuma, ja uopće nisam marksist(str. 90.), pa je u dilemi jer "teško je zaključiti u koju bismo teorijsku struju mogli smjestiti njeno djelo. Iako u popisu literature navodi autore kao što su Marx, Foucault, Arendt, Debord, Vaneigem, Gorz i Klein, njen manifest teško je uklopiti u neko nasljeđe. Ona potiče potpuni individualizam, zanemaruje bilo kakav značaj solidarnosti i odgovornosti prema ostalim radnicima, odbacuje svaku pomisao o intervenciji u postojeći poredak i što je najbizarnije, prihvaća da bi se radnici trebali pomiriti s time da je bitan dio njihovog života (rad) lišen smisla."
Bezinovic usporedjuje "ideje Corinne Maier s prijašnjim teorijama rada. Poticanje lijenosti radništva nipošto nije nova ideja. Još je 1880. godine u prvoj verziji svog eseja Pravo na lijenost Paul Lafargue govorio o prokletstvu rada, indoktrinaciji radnika, štetnosti kapitalističkog utilitarizma zastupajući trosatno dnevno radno vrijeme. Stavovi usmjereni protiv rada prisutni su i u anarhističkoj tradiciji...", ali "Maierova također prepoznaje parazitske elemente u društvu (konzultanti, menadžeri, komercijalisti…), ali ne smatra da je bitna bilo kakva promjena njihove funkcije. Ona im jednostavno predlaže da ne rade ako im se ne da raditi, jer neće biti otkriveni. Daljnje posljedice tog prijedloga ona niti ne pokušava predvidjeti, nego se jednostavno nada najboljem ishodu."
Zakljucujuci, Bezinovic tvrdi da je cinjenica "da se knjiga iznimno dobro prodaje i da čitatelje u razvijenim zemljama očito intrigira i sama mogućnost da na poslu ne prakticiraju strogu radnu etiku, odnosno mogućnost da životne orijentire pronađu izvan svijeta prisilnog rada. Zapadnjačka ljubav prema prisilnom radu i česta prevelika posvećenost poslu u svakom je slučaju činjenica koja bi nas mogla brinuti."
Igor Bezinovic za vrijeme odmora:
U svakom slucaju vrijedi se potruditi i uzeti u ruke dobro stivo; mislim i na "Diskrepanciju" i na "Bonjour paresse"!
Post je objavljen 26.08.2005. u 16:18 sati.