Mnogo puta u nekim osamljenim večerima kada bih sklupčana ležala na kauču a potom tu i zaspala, pitala bih je... - a što još želiš od mene?
Čemu me držiš, čemu ovolika prenapunjenost koja se u sebi sama pretače ne izlijevajući se jer rubova ni nema. Čemu to neprestano podsjećanje da si tu i da osvojivši onaj najvažniji dio mene kojem ključ ni sama nisam našla, ostaješ netko tko iznutra gleda na mene prognanu iz svog vlastitog svijeta. Ostajem izvana. Točno znam da sam vani jer pokušavam u vanjskom pronaći neku tajnu šifru koja će mi objasniti tebe.
Ne uspijevam. Ne znam što trebam učiniti. Prepuštam ti se... Polagano, čini mi se kako nijemo odobravaš takvo moje slabljenje jer me gledaš nježnije i razumiješ. Ponekad prepoznajem tvoju beskrajnu nježnost u načinu na koji gledam ljude pokušavajući se dosjetiti kojim to mirisom odišu mala dječija lica kraj kojih prođem, a nije samo topli kruh nego i još nešto. Pokušavam suspregnuti osmijeh kad netko gleda zašto ga gledam a ni ja ne znam, čista radoznalost. Ta lica... - neobjašnjivo tvoje posredovanje između mene i one skrovite stvarnosti svijeta.
A onda opet uvučem se u svoje predsoblje koje si mi ostavila i ćutim nedostajanje. Zagrljaj koji mi nedostaje. Nešto vanjsko, potrebno da nas sjedini i iznjedri to nešto što želiš od mene. Biti ti, u svom nedohvatnom blistanju kojim ćeš zračiti iz mene prema van.... - sama svjetlost ako si Ljubav - biti, jednosavno, biti.
I to progonstvo nije zato da bih negdje lutala tražeći mjesto na koje ću se skloniti da bih bila sigurna, shvaćam konačno, nego da bih ti se vrtila ondje gdje si ti. Da, tu - tu odakle niti ne mogu otići i zato me i držiš. Da bih uvijek znala gdje jesam.
v.
Post je objavljen 26.08.2005. u 10:45 sati.