Marketing
ALL THE DRUGS IN THIS WORLD WON'T SAVE ME FROM MYSELF
I među mnogima mogu biti sam… To ponekad boli… Ponekad oslobađa…Čini me sigurnim… Odmara… No život je suluda trka u ledenoj samoći… rekao je Djian… I dobijem je previše… No što mogu podnijeti… Nekad popijem previše i kada sam sa svojim savršenim malim društvom… Zato što mi je potreban prolaz do njih… Veza sa njihovim svjetovima… Jer moj postane kaotičan i tup… Prazan… Izgubim se na nekoj fotelji u mračnom kutu sobu… Zagledan kroz zid… Obavijen dimom… Šutim i pijem… Gorim iznutra… Sagorijevam u praznini… Kao da detoniraš nuklearnu bombu u vakuumu… Ne dotičem druge… Ne dotičem sebe…
Zašto…? Pitam se često… Razgovaram sa sobom… pokrenem živu konferenciju mirijada dijelova moje nutrine… Pokušavam iznaći odgovor… Jer teško je živjeti sa staklenim zidom oko sebe… Nepropusnim… Neprobojnim…
Već godinu dana skoro radim jedan usamljeni posao da bih dobio zlatnike za svoje igračke… za zabavu i mladost… A noći su tako duge kad ne radiš ništa… Sjediš na prozoru na drugom kraju grada.. Odvojen od sviju… Od svega… Kao u nekom galaktičkom zatvoru Vječnosti… Svaka noć mi dođe kao moj mali privatni pakao samoće… Previše sâm… I previše sa sobom… Osuđen na sebe… Na premišljanje o uzrocima i posljedicama… O tome što jesam… Što bih mogao biti… Što sam mogao biti… O uspjesima i porazima… Jesam li dovoljno dobar… Hoću li ikada biti… I da li sve to skupa ima smisla… I zapletem se tako u te sofističke petlje… Zagubim se unutar sebe… A ne mogu pobjeći… Još ne mogu piti sam… Da se napijem… I ne želim… Znam da je to put autodestrukcije… Kojim nikada neću krenuti… Zato čekam… akumuliram… do prvog susreta… do prve isprike… da izbacim sve iz sebe… govna i frustracije… potopim ih u vino… jer u čašu može ceo svet da stane… ili u vodku… čistu… da satre i dušu i tijelo… napravi od mene zatupljenu sjenu… željnu samo zabave… jer ne želim razmišljati… premišljati… dosta mi je…
Kad sam bio mlađi… isprobavao sam razne droge… Životni put mi je namijenio sudbinu svete bolesti koja ne trpi kemiju osim one koja ju priječi… Pa se više ne mogu igrati s njima… Ako želim biti sposoban raditi ono za što sam po svome mišljenju ovdje… Ne znam koliko je još pijeska u mojoj klepsidri… Ali ne želim prisilno mijenjati stanje svoje svijesti… Ne više… Iako bih volio… Pokušavam meditacijom… Dug je to put… Samotan… strahotan… Prepun tame…Lutanja svojim dušama… Čudovišta iz ormara… Pohote… Zablude… Bog iluzije pleše preda mnom kao pred Buddhom ispod drveta… Nema koristi od kemije… A i znam da nema te droge koja me može spasiti od mene samog… Može me zatupiti… Može me ugušiti… No za to koristim alkohol… Kad prekipi… Pospremim sve ispod tepiha na tren… Do sutra… Onog bolnog sutra koje se uvijek pretopi u ono tegobno danas… U još jednu bitku u ratu bez kraja… Ratu za svaki udisaj… Za svaku misao… Za sve što je vrijedno borbe… živaca… krvi… i suza… Za sve… za što… nema predaje…
Post je objavljen 25.08.2005. u 16:29 sati.