Pregled posta

SLUČAJNI ZAGREBAČKI SUSRETI

Uglavnom ovih dana obavljam administrativne poslove vezane za majčinu smrt. A toga ima poprilično. Na primjer, ne mogu dobiti osmrtnicu bez rodnog lista i domovnice. Nekad smo pjevali bećerac: od kapije do kapije, dok te netko ne prebije. Sad komotno mogu zapjevati: od kancelarije do kancelarije...
Doznao sam i to da osobna iskaznica kao dokument ništa ne predstavlja. Osobnu iskaznicu ne možete dobiti bez domovnice i rodnoga lista. Dakle, svaki onaj koji ima osobnu iskaznicu morao je imati rodni list i domovnicu. Ali, to nema veze. Ako želite osmrtnicu ili ovo/ono, opet morate sa sobom donijeti rodni list i domovnicu. I tako ja hodam od kancelarije do kancelarije.
Hodanje volim. Nije mi teško otići iz Trnja u Dubravu i obratno, ali teško mi je nepotrebno čekati. I baš kad dočekam svoj red, opet slijedi čekanje od pola sata jer službenik/službenica moraju na zasluženi gablec.
I tako dalje.

Danas sam, nakon još jednog neuspješnog obilaska jednog od matičnih ureda, ovoga puta u Dubravi, odlučio da obiđem glavnu tržnicu. I evo rezultata.

Kralj ulice Hadži na svome je radnom mjestu, ali sam. Pjeva i čeka partnera koji će se tek sutra vratiti s mora. S Hadžijem je uvijek gala. On je vedar, uvijek nasmijan i raspjevan. Zaista je pravi ljubimac građana. Pozdravili smo se. Rekao mi je da će mi posjetiti negdje na putu, kad se vratim.
- Zbilja, kad ćeš nastaviti put?, pita me.
- Kad riješim sve oko smrti majke, odgovaram.
- Znači, još si ovaj tjedan u Zagrebu?
- Nisam, valjda...
- Vraga nisi, to dugo traje.

Kod Charlya sretoh Duška Valentića na jutarnjoj kavici. Mislio sam da u Zagrebu nema ni jednog glumca, osim Histriona i Vilija Matule, kad ono Dule. Nismo se dugo vidjeli, pa je i susret bio radostan. S Duškom je zanimljivo čak i šutjeti. Sjajan glumac, koji je za ulogu u Snu Ivanjske noći naučio break dance, ili kako se taj ples piše. Premijerna publika, među kojom sam bio i ja, ovacijama je nagradila Duletov ples na sceni. A plesao je zaista sjajno.
Nije ni čudo kad mu je učitelj bio u to doba najbolji plesač ondašnje države.

Nešto dalje sretoh Željka Malnara. To je zaista bilo iznenađenje, budući da sam mislio da je Predsjednik Nezavisne Države Pešćenica negdje na nekom od svojih državničkih posjeta. Nakon pozdrava požalih se da mi Ševa nije htio izdati vizu za hodanje njegovom državnom, što je Malnara zaista zaprepastilo. Obećao je da će me osobno provesti kroz svoju državu kad se vrati s godišnjeg odmora. Naime, ja sam htio da šetnju obavim sutra, ali Malnar rano ujutro kreće na put, pa smo hodanje odgodili do jeseni.
Nisam ga htio nagovarati da hodanje njegovom državom obavimo danas poipodne, jer sam primijetio da ima nekog važnog državničkog posla s damom na fotografiji.

Malo dalje, u jednom kafiću sretog staroga prijatelja Stipicu Čuića, pisca koji danas obavlja časnu dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika. Začudio se kad me vidio, ali kad sam mu objasnio neplanirani boravak u Zagrebu, samo mi je izrazio sućut. Možda će mi se jednom pridružiti, a onda će to biti vrlo zanimljivo hodanje i razgovaranje.

Na Frankopanskoj sretoh Ivu Vrdoljaku. Pozvao me na kavu u obližnji kafić. Ivo je, kao i brat mu Tonči, uvijek raspoložen za razgovor. U pet minuta ispričao mi je sve o Mare nostrumu, pedesetoj obljetnici televizije, orguljama, intervjuima koje sam dosad dao u svezi hodanja, pastrvama, pomidorima i maslinovu ulju. On priča vrlo zanimljivo, lijepo ga je slušati, ali već sam bio prilično umoran od današnjeg niš/koristi dana. Popih kavu i ostavih ga da dočeka damu koja će mu isprobati orgulje za predstojići koncert Mare nostruma.

I baš kad sam mislio da više nemam koga sresti u Frankopanskoj, jer glavna baza (Pavo) ne radi zbog godišnjeg odmora, eto ti Paje Kanižaja. Natovaren vrećicama s povrćem, baš kao i ja. I odmah me upitao kaj delam u Zagrebu. Objasnih mu u dvije riječi. Baš ne volim o tome govoriti i on to zna. Zato me nije maltretirao, nego je pokušao sakriti vrećice iza leđa dok sam ga fotografirao Sonyjem Ericssonom i usput mu objašnjavao kako putuje prema nebu i s neba u kompjutore.

Imao sam još jedan zanimljiv susret s Dobricom Silobrčićem. Zamolio me da ga ne fotografiram. Znam da odavno ne voli uslikavanje. Priča mi o skorom odlasku u Veleposlanstvo u Oslo. Pitao me o Norveškoj u koju sam odavno zaljubljen. Zaista volim Norvešku, jer je to najurednija zemlja, u svakom pogledu, u kojoj sam boravio. Na brzinu mu ispričah nekoliko zanimljivosti s mojih putovanja. I zamolih ga da me jednom pozove na jedno hodanje tom meni najljepošom skandinavskom državom. Obećao je da će me pozvati, ali da neće hodati, nego će pokraj mene voziti bicikl.

Zahvaljujem vam na pažnji koju ste mi ovih dana iskazali, iskazujući mi sućut, bilo na ovome mjestu, SMS porukama ili osobno.

Post je objavljen 24.08.2005. u 19:28 sati.