Eto, vratio sam se u sigurnost svoja 4 zida u Zagrebu. Put je bio relativno OK, iako je moglo proći i bolje (putovao sam oko 8 sati, a uspio sam odspavati 'čak' 2 sata, ako i toliko), al uspio sam malo odspavati kad sam se konačno raspakirao, pa se sada već lakše živi.
S obzirom da se uistinu mnogo toga dogodilo u zadnjih mjesec dana, sljedećih par dana ću se baviti rekapituliranjem najvažnijih događaja.
Prvo ćemo malo o autostopiranju...
Naime, pošto sam bio smješten u mjestu (iako ja tvrdim da je to selo, al dobro - mislim, ima 550 stanovnika), glavni način prijevoza vam je, ako nemate auto - palac u zrak i moli Boga da ti netko stane.
Dobro, postoje i autobusi, al tko je vidio nepotrebno trošiti lovu na njih?
Stopiranje. Čovjek bi pomislio da i nije neka velika mudrost stopirati. Digneš palac u zrak i čekaš da ti netko stane.
DA JE BAREM TAKO!!!
Naime, nama muškima to ide puno teže nego curama.
Iz osobnog iskustva sam naučio slijedeće:
ŽENE
1. Što ih je više, veće su šanse da će im netko stati.
2. Prosječno vrijeme stopiranja osobe ženskog spola iznosi 4 minute.
3. Da bi zaustavile auto, čak ni ne moraju podići palac. Dovoljno je samo da stoje.
MUŠKARCI
1. Što ih je više, puno su manje šanse da će im netko stati.
2. Prosječno vrijeme stopiranja osobe muškog spola iznosi 30 minuta.
3. Da bi zaustavili auto, ponekad trebaju primjeniti krajnje mjere (stati nasred ceste i nadati se da te nadolazeće auto neće pregaziti).
Tužno, ali istinito.
Zato, ekipa, kad idete stopirati, na bilo koji mogući način nađite neku žensku da vam zaustavi auto jer ćete tako uštediti puno vremena i živaca.
S druge strane, treba imati i dosta sreće. Može vam se dogoditi da vam se zaustavi prvo auto koje naiđe, a može se dogoditi da 2-3 sata stopirate k'o budale i ništa.
Moje 'najzanimljivije' stopiranje se dogodilo u petak. Išao sam s frendom van u Metković. Naravno, do Metkovića nam nitko nije stao kojih sat vremena, pa smo otišli na vlak, a kad smo se vraćali doma negdje oko pola 2 (u Metkoviću život prestaje u 1 ujutro), odmah nam je stao neki lik koji nas je odbacio do Opuzena. Opuzen vam je mjesto (ili grad, kako vam je draže) na pola puta između Metkovića i Rogotina.
Uglavnom, ostavio lik nas dvojicu na benzinskoj i mi opet palac u zrak netko će nam kad-tad stati. Nakon nekih pola sata, dere se nama tip sa benzinske:
Lik: Momci, do kuda ćete?
Mi: Do Rogotina.
Lik: Upadajte.
E sad, to bi bilo normalno da lik nije bio na skuteru.
I tako smo se nas trojica nekako smjestili na skuter i krenuli.
Zamislite scenu - tip od kojih sto kila upravlja skuterom, iza njega sjedi lik koji nije ništa puno manjiod njega, jednom rukom se drži za onu plastiku iza, a drugom rukom drži štapiće koje je netom kupio na benzinskoj, i iza njega još jedan lik.
I da stvar bude smiješnija, frajeru su krepala svjetla negdje na pola puta, pa smo pola puta proveli vozeći se u mrklom mraku pri brzini od 70-80 kmh (lik je poskidao blokade sa skutera).
Da, to je bila zanimljiva vožnja...
No, kao što vidite, nije nam se ništa dogodilo.
Sve u svemu, iskreno se nadam da ću slijedeće ljeto doći u Rogotin sa svojim autom.
Post je objavljen 24.08.2005. u 19:30 sati.