Marketing
Mali Zeleni na Verudeli (priča za malu djecu!)
Bješe težak, sparan dan. Kasno poslije podne, gotovo predvečer, odlučih potražiti osvježenje u valovima plavog Jadrana. I zaputim se ja tako na slavnu Verudelu. A slavna je otkad je preletješe NLO-i, a ja sve to lijepo ovjekovječih. Bilo je i u dnevnom tisku, a našim se novinama bespogovorno vjeruje, molim lijepo.
Plivam ja, plivam, ogromni valovi prekrivaju me i vuku u dubinu, ali ne dam se, borim se za dah. Kad odjednom, vidim neke tamne nemani kako se prijeteći kreću prema meni. Ni broja im se ne zna! Izranjaju, zaranjaju. Vidim ih, pa mi se izgube, pa se onda njihove zastrašujuće sjenke ocrtaju na posljednjem blijedom svjetlu obzora na zapadu. Lupa meni srce, mislim: Nesi nije – ona živi u nekom tamo jezeru. Psi nisu, kitovi – ma ne, nisu. Neznana čudovišta iz tamnih dubina.
Brže - bolje, koristeći sve znane mi plivačke stilove doplivam ja do obale vičući iz svega glasa: Čudovišta me jure!!! ... Ma kakva čudovišta. Dupini se igraju!
Eto ti ga na! Baš nemam sreće. Te Lens Flare, te dupini, ali neka, doći će i mojih pet minuta.
Ah, ništa, obučem se ja i put pod noge. Kad uz cestu, iza visoke trave, na zidiću – vjerovali ili ne – MALI ZELENI!!! Čuči lijepo, gleda me, smješka mi se. “Ne boj se, ja sam kapetan NLO-a kojeg si snimila. Sad ću ti fino pozirati pa te neće više napadati i rugati ti se, nevjerni Tome, dabili nevjerni!”
Tresem se ja od straha i uzbuđenja. Okrenem se oko sebe, ne gleda nitko pa brzo izvučem oveći kamen iz gromače (mocira op.a). Baš negdje po sredini. Taj mi se svidio. Ako puhne bura srušit će se sve ko’ kula od karata, ali nema veze, ja više neću biti tu. A trebao mi je kao stativ za digitalac.
Eto, pa sad recite da je fotomontaža!!!
Tekst pisala: blogerica-autorica-oruđe, ovaj put bez mentorstva sulude znanstvenice. Nemojte joj reći! Znanstvenici užasno pate od kronične taštine.
Post je objavljen 24.08.2005. u 13:58 sati.