Svaki put nakon pijanstva kažem sam sebi da se nikad više nebum tak natočil. I svaki put sam sebi hračnem u usta. A imam o sebi dobro mišljenje, kao o inteligentnom i pametnom stvorenju. Sve dok ne dođe do cuganja, to donekle i drži vodu, al nakon par piva mozak otkaže poslušnost, pa mi se otvori fergazer. Samo toči, sve bu se popilo. Najgore je kad dođeš do stadija kad prinosiš flašu ustima po čistoj inerciji. Opće više tekućine ni ne stane u tebe, al još uvek cicaš lagano. Naravno, planu i dve kutije pljugih u par sati, tak da pred kraj večeri dišeš na škrge i to jedva.
Dođeš doma, probudiš pol kuće, bubneš u krevet u boksericama i jednom čarapom na nozi, bez pranja zubi i pišanja. Borba sa centrifugom, soba se vrti ko ringišpil, dišeš duboko i pokušavaš nać položaj u kojem ti se soba najmanje vrti. Zaspiš ni sam ne znajući kak. Ujutro te zbudi budilica/žena/majka/otac/brat/sestra (nepotrebno precrtati), u sobi smrdi ko u grobu, iz usta mirisi ko da je neko otvoril šaht od kanalizacije. Mamuran i lud, pišanje i kenja, peterostruko pranje zubi (uzalud), preskakanje doručka i jaka kava. Pa još jedna. Tableta protiv glavobolje.
Boriš se sam sa sobom, da li javiti na posel da si bolestan ili, kad si se već probudil, krenut delat. Pobjeđuje ono malo zdrave pameti kaj ti je još ostalo i krećeš. Naravno, tramvaji su puni ko čep, nema šanse da sjedneš, a tak te šoraju valungi ko da si u klimakteriju. Dovučeš se do posla, još jedna kava, Fini Mini od rajčice. Krenu zvonit telefoni, a ko da ti zvone direktno u ludari. Tableta od jutros popušta, piješ još jednu. Pijani proljev te potjera, stenješ i moliš Boga da te ubije, jer ovo nije normalno.
Prva pauza, odeš zapalit i skužiš da niš od ovog pa skokneš u prvu birtiju i bubneš dupli gorki. Tijelo zadovoljno odgovara, mamurluk prolazi jer je nešto alkohola ušlo u krv. Brojiš minute do kraja radnog vremena, i točno sve znaš. Dolazak doma, juhica i lagana tjestenina, pa zaleć i dobro odspavat. I nemoj da me neko dira.
Nakon posla dolazak doma, klopa, legneš i nemreš zaspat. Majku mu. Pa malo buljiš u telku i skužiš da je već 11 navečer, da se nisi niš odmoril i treba opet ujutro na posel. Sam sebi svečano obećavaš da se više nikad ne buš tak nalizal. Držiš se toga ko pijan plota do prvog vikenda, dok Pero ne pozove na roštilj. Pa si misliš "Ma boli me kurac, sutra je nedjelja, pa se mogu naspavat i doć sebi. Al ne bum više lokal prek tjedna." I držiš se toga sve dok kolega s posla ne pozove nakon radnog vremena u birtiju pokraj firme na cugu, jer mu je rođendan.
I tak dalje, i tak bliže.
Ponekad se pitam da li mi glava služi samo zato da me boli nakon pijanstva. Jer mi izgleda da ju ne koristim za niš pametnije.
Post je objavljen 24.08.2005. u 11:09 sati.