Marketing
Prva ikad
Ponekad se jednostavno ne mogu suzdržati.
Pročitam negdje o natječaju za kratku priču i
zamislim sebe kao dobitnika 3 novčane nagrade
(ako se osjećam skromno taj dan).
Vidim se kako se glupavo smiješim dok ljudima
upirem prstom u knjigu u kojoj je moja priča u knjižarama
i knjižnicama. I tada jurnem.
Brzo isprintam 50 kopija nečega što mi se povlačilo po
kompjuteru, tražim klamericu po cijeloj kući, strpam sve
u zadnju veliku omotnicu koju imam, nakon što 2 put pogriješim
u ispisivanju adrese,te sva oduševeljena otrčim na poštu.
Do sada sam tako poslala par pristojnih i jednu užasno glupu tvorevinu.
Zbog ove zadnje neki put ne mogu zaspati i bojim se ucjene.
Zadnji natječaj koji mi je zapeo za oko nudio je osim objavljivanja
i 1000kn, a žiri je bio zanimljivo sastavljen.
Već sam vidjela Miljenka Jergovića kako zakucava
moju priču u koš, i Anđu Marić, koja inzistira da mi se pruži još
jedna šansa.
Ohrabrena vizijom svog imena na popisu izabranih,ljubazno sam zamolila
ideju koja mi se dugo motala po glavi da se
spusti u ruku. Odbila je. Nakon ponešto naguravanja ja sam
pobjedila, te sam ju ne samo zapisala, već prilagodila natječaju.
Rezultate su obećali u srpnju, no stigli su tek u ovaj ponedjeljak.
Zaključili su da neće izdati knjigu,već slikovnicu, pa su
uzeli djeci primjerenije priče. Priče za odrasle dobile su frišku figu.
Nakon nekoliko dubokih uzdaha shvatila sam da čitam svoju prvu
odbijenicu.
Podsjetilo me na stripove u kojima Snoopy beskonačno sjedi za pisaćim strojem da bi na kraju dobio neku otrovnu smiješnu primjedbu od uredništva.
Hm...
Nadam se da tu prestaju sve moje sličnosti sa Snoopyem.
Post je objavljen 23.08.2005. u 23:55 sati.