Joj ljudi moji, ja sam totalno poludjela! Više niti samu sebe ne razumijem?! Onak, vesela sam, duštvena, luda. Imala sam svojih "križeva" u životu, bilo je prekrasnih trenutaka, no bilo je i padova do dna. Kroz sve sam se izvukla. Jučer mi je baš najbolja frendica rekla da se njoj sve to događalo nezna kak bi se izvukla. Rekla mi je da mi se divi, da sam jaka. Je, život je nekad "bitch" no moramo ga živjeti dalje i u svemu naći neku pozitivu. No i ja, ovako "jaka", imam svoji slabu točku- emocije ( nije li nam to svima slabost?!). Dugo se nisam zaljubila,baš onako PRAVOOOO,a želim to naravno. No kad mi se netko približi, nakon nekog vremena postanem sumnjičava, važem, analiziram i čim se desi neka sitnica koja mi nije po volji moje riješenje je: MA ŠTO MI TO TREBA? Križam tu osobu, brišem broj iz mobitela, ne želim da mi ugrožava moj svijet. A u stvari bježim... No brzo me i prođe pa brijem dalje po svom. Pitam se samo jel postoji ona prava iskrena ljubav ili se sve okrenulo na korist, na neku površnost?
Ali kvragu...You've got to believe in something....
Post je objavljen 23.08.2005. u 16:55 sati.