Vec dvije godine jedna od glavnih tema izraelske javnosti je povlacenje iz Gaze i iz nekih naselja na Zapadnoj obali. Od 15-tog o.m. aktivnosti na tim podrucjima ne silaze sa naslovnica. Ne bih ja posjetioce moga bloga zamarao ni cinjenicama ni mojim razmatranjima, da se u vodecem izraelskom dnevniku "Jediot ahronot" nisu javila dva vodeca izraelska knjizevnika, obojica u vise navrata predlagani za dodjelu Nobelove nagrade, a citani i na hrvatskom jeziku.
I dok Amos Oz istice kako on moze gledati u oci onima koji nakon tridesetak godina u ocajanju napustaju svoje domove i dugogodisnji san o Mesijinom Kraljevstvu, jer on i njegovi istomisljenici koji su se trideset i osam godina protivili naseljavanju Gaze i Zapadne obale su svih tih godina zatomljavali isti takav san o prosvijecenoj, otvorenoj i pravicnoj drzavi;
Alef Bet Josua, napominjuci da je nepomirljivi ideoloski protivnik onih koji su podrzavali naseljavanje podrucja koja se sada iseljavaju, ne prikriva osjecaje kad govori da ga progone i lome mu srce oni neobjasnjivi pogledi djece dok slijede roditelje napustajuci dom.
Kakvu su traumu, pita se jos A.B. Josua, prosla djecica koje je otac sa krova kuce koju treba za uvijek napustiti nudio vojnicima, policajcima, bilo kome, jer zivot vise nema smisla? Taj isti otac, siguran je Josua, sada negdje u tisini lijeci svoj ocaj i grli svoju djecu, trazeci rjesenja za buducnost; a on, Josua, i on bi htio biti blizu i ponuditi svoje krilo i svu svoju toplinu malim ljudskim bicima!
Post je objavljen 23.08.2005. u 16:22 sati.