Nije li prekrasno kad pročitamo nešto što nas svojom istinitošću dodirne tako, da to prepoznajemo kao istinu; da nešto izrečeno, kao krunica cvijeta, opisuje čitav jedan živopisni svijet koji je morao postojati da bi nam se taj cvijet iskazao baš u takvom obliku, i boji, mirisu... I ne znam točno na koji način znam da je to istina, ali jednostavno znam, osjetim, prepoznajem... Možda nam je svima zajednički jedan jezik - jedan, kao što je jedna Majka priroda... i mi sami, svatko za sebe u tom čudesnom vrtu, manje ili više uspješne cvjetne kreacije jednog jedinstvenog jezika prirode. Ipak, mi nismo samo te jezičke kreacije, nego nešto mnogo više - Priroda sama, a njen neizrecivi govor u nama, upravo je ono što nas nagoni da ga uvijek iznova pokušavamo iskazati, kao dio sebe...
U svakodnevnoj komunikaciji, međutim, jezik nam često služi nečemu što baš i nema svoju podlogu u istinitosti izrečenog. On nam koristi, doslovno, da " bi se sakrilo da se ništa ne misli ili da bi se sakrilo ono što se zaista misli "*... te takva komunikacija postaje ogledalom naših lica koja s one druge strane gdje se skriva čarolija, krije prostor mogućeg istinskog razumijevanja.
No, od kako znam za sebe, primjećujem da je upravo ta površnost s kojom ljudi međusobno komuniciraju, bila razlogom moje povučenosti i sklonjenosti u stranu, kada bi se "razgovaralo"... a kompromis koji sam pri tom morala naći, bio je osmijeh, ili tek šutnja... pa sam često za sebe znala čuti, ma pusti je " ona je takva " ili nešto tome slično...
Zato sam uvijek više voljela pisani oblik komunikacije, jer je to zapravo i onaj najbliži istini, njenom traženju, njenom pronicanju... vid jednog drugačijeg, istinitijeg postojanja u jeziku.
Također, željela bih ispričati kako sam jedan cijeli dan bila ispunjena naizgled nevažnim detaljem - susretom između jedne 80 godišnje starice i mene... Ona je prodavala dvije kitice ruža na ulici, onih pravih, iz vrta... Jedne su bile rascvjetane a druge pupoljci. Rekla sam joj neka mi sama da koje želi, a ona neka izaberem. I stajale smo tako na ulici i ona je držala ruže a ja sam mislila - koje uzeti...? obje kitice isto su mirisale, i bile lijepe, no nisam se mogla odlučiti. I ona mi je naposlijetku pružila pupoljke. Osmijehnula mi se a i ja njoj, a onda me ispratila s riječima da mi želi da budem sretna, i da kao i ona, uvijek imam vitalnosti i snage i radujem se životu.
Eto, to je bilo nešto što me duboko dirnulo, kao susret koji u tako malo riječi, donese toliko puno.
v.
Post je objavljen 22.08.2005. u 10:10 sati.