Da, ljubavi. Nelogičnost dotjerana do vrhunca. Ispijam uvijek ispočetka tu čašu koju puniš. Obuhvaćam je prstima. Nategnem mišiće i podižem ruku, samo tanka prozirna opna dijeli me od dodira. Naslanjam je na lice, ćutim te prelazeći granicu nedohvatljivog.. Bez traga oklijevanja stavljam usne na tanko staklo i puštam da crveno teče svilenom stazom. O, lako je ispiti kad znaš da će stalno biti puna. Ali ja ne znam, pa ipak je lako - dok mi se nektar cijedi niz grlo ne pomišljam da možda ispijam posljednju čašu. Lakomo prolijevam, cijedi mi se niz bradu. Udišem miris duboko u uvjerenju nepotrošivosti, bez pitanja čak i o prvoj sekundi sutrašnjice.
Da, ljubavi. Opijaš me do besvjesti. Čašom crvenog vina, čašom guste, mirisne, nepresušne ljubavi pojiš me s takvom lakoćom da ponekad pomislim da je samo nevina dječja igra u pitanju. Bez primisli i očekivanja stvoren trenutak koji traje. Jesam li se trebala pitati u neka druga, bivša vremena u kojima možda nisam bila tako spremna izložiti se ovako gola, samo sa tankom kožom preko svoga srca? Možda. Danas je nelogičnost ljubavni pečat, a svako logično pitanje postaje besmisleno.
Da, ljubavi. Da.