Ljeto čini čuda ljudima. Praznici, odmor, more, tulumi, ljubavi, avanture, bježanje od drugih i sebe samih. To je većina čekala čak jedanaest mjeseci, a neki možda i više. Ja osobno ne volim isforsirane praznike, kada se svi iživljavaju na sebi i drugima, kao da su im posljednji dani u životu. Ja sam ovo ljeto krenuo sam na more.
Veliki ruksak na leđima natrpan osnovnim stvarima (idem na otprilike dva tjedna), udobne tenisice, ležerna odjeća, ribička kapa da mi ludara ne zakuha i palac podignut, pravac more. Prva postaja Rab, Lopar.
Prvo su me pokupili neki Češki bračni par s curicom od nekih desetak godina. Isprva nisam bio siguran hoću li uspjeti ući od njihovih stvari. Komunicirali smo više nogama i rukama nego bilo kojim drugim jezikom, no ipak smo se uspjeli nekako sporazumjeti. Bili su toliko uzbuđeni zbog mora da sam se bojao da će se "Škodilac Felicity" raspasti od brzine i pretrpanosti a i njihova narodna muzika što su je raspalili nije baš pomagala. Za čudo, izbjegli smo gužve astronomskih razmjera što su bile najavljivane i relativno brzo i sigurno stigli do Otočca, gdje su me izbacili i dalje nastavili za Makarsku. A ja opet sa palcem prema gore prema Jablancu. Ovaj puta nisam imao toliko sreće, pa sam dobrih sat i pol hodao po zvizdanu. Na kraju me pokupio lik u kamionu. Na kričavo-isprano-narančastom kamionu je bila zalijepljena tablica sa kričavo žutim slovima "Milan", a Milan, kako da se najljepše izrazim, nije bio baš previše upoznat sa osobnom higijenom. Bizarno je to što je prevozio svinje za mesnice po otocima, ali nisam siguran dali je više smrdilo iza ili naprijed. Ostavio me kod skretanja za pristajalište trajekata i ona dva kilometra što se treba spustiti do mora, rado sam propješačio da se Milanova gajba izlufta s mene. Trajekt sam pričekao nekih petnaestak minuta. U to vrijeme sam se izuo i noge namočio u more, sebi za gušt. Tako bos, sa tenisicama preko ramena sam se i ukrcao. Uživajući u vjetru i slanome zraku popeo sam se skoro dao kapetanske kabine. Tamo su me dvije cure zamolile da ih slikam sa Velebitom kao pozadinom. Bile su toliko uzbuđeno-nabrijane na tek započete praznike da sam se i ja trebao slikati sa njima pa smo na kraju zamolili nekoga od posade tko je bio u prolazu da nas sve zajedno slika. Iva i Sanja su iz Zagreba, obje su upravo upisale Ekonomiju i idu sa Ivinim starijim bratom u Rab kod nekih prijatelja. Ponudili su mi vožnju bar do grada a od tamo ću lakše naći prijevoz do Lopara. Na kraju sam skoro morao ostati sa njima u gradu, ali tek kada sam obećao da ću se obavezno javiti kada svratim u Rab, ako ne onda sigurno u Zagrebu (istina, ta se ideja bratu baš nije sviđala).
Iz Raba do Lopara sam stigao međugradskim prijevozom. E tu je bila kolona, pa smo se polako truckali gledajući kako nas neka skupina biciklista pretječe. U Loparu sam već nekoliko puta bio, ali svaki puta me se dojmi plaža. Zovu je Rajska paža. Istina katkada ti ide na živce što trebaš do dubokog hodati i do petstotinjak metara. Društvo me čeka u kampu. To jest, još me ne očekuju barem sat dva, brzo sam stigao. Ostavio sam stvari blizu kampa, izuo se i prošetao po plaži. Stotine ljudi i opet ima mjesta za sve, nikad nije gužva. Očevi sa malom djecom izrađuju pješčane dvorce, majke se iz hlada smiješe, klinci trče okolo, love račiće, penzioneri šeću po plićaku ili plutaju upijajući zrake sunca, u daljini ljudi se igraju frizbijem, loptom, puštaju zmajeve, igraju picigin, badminton, bore za prevlast na lufiću, plivaju, rone, uživaju. A ovi moji leže u petnaestak centimetara vode, jedno preko drugoga i lome se od smijeha. Lennon, Nepredvidiva, Opijum, Mimoza i Juli. Prišao sam im dok mi je sunce bilo iza leđa. Stao ispred njih s rukama prekriženim na prsima i ništa nisam rekao. To ih je zbunilo, nisu me prepoznali. Nepredvidiva me pitala da što su sada napravili? "A znači već ste počeli s pizdarijama!" "A to si ti!", i svi navališe na mene, no kako sam bio još u odjeći sa puta, morao sam bježati. Slalom između ljudi po plićaku širokom par kilometara a njih petero me natjerava, interesantan prizor. Uspio sam im pobjeći, ali moj trijumf nije bio velik jer sam bio sav mokar od špricanja vode.
Spavali smo u kampu. Dva šatora, jedan za pola osobe a drugi, velik skoro za troje. Zapravo, baš i nismo spavali. A kad jesmo, ja pod čistim nebom, pod/pijesak - luftić - ručnik, pokrio se drugim ručnikom, bez jastuka, kako volim i ko beba. To smo si popodne priuštili kad je najveće sunce, neki na plaži u hladu, neki po šatorima. Dan nam je otprilike izgledao ovako: kupanje – spavanje – kupanje – klopa – kupanje – tuš, presvlačenje – klopa – dogovor za večer – negdje zaružimo – strgani i drveni se vratimo – noćno kupanje – nastavak tulumarenja na plaži – dočekivanje zore – doručak – prvi kupači – kupanje i sve ispočetka. Zapravo, noćne veselice su se većinom bazirale na gitari, plaži i cugi. Istina samo dva dana, ali vrijedilo je. Trebali smo biti duže, ali nas je vrijeme spriječilo. I to mislim doslovno. Drugi dan navečer vani se "namrštilo". Nije mi mirisalo na dobro, što se i potvrdilo. Naravno, ja sam onda našao vremena i gušta za kupanje. Sam,daleko na moru od kampa gdje niti jedno svjetlo dovoljno ne dopire, gdje se more i nebo spoje u duboko crnilo, nije baš ugodno za kupanje. Ali kada prođeš rukom kroz površinu mora i kada planktoni zasvijetle, sav se strah izgubi. Vjerujte, vrijedi toga gušta.
Prvo zatišje pred buru, a onda bum! Svi brže do šatora, spašavanje svega što se stigne. Onda smo se skupili u najvećem šatoru, pričekati da prestane. Nije prestajala cijelu noć. Ležali smo jedni preko drugih. Neki su već spavali umorni. Nitko ništa nije rekao. Nepredvidiva je jedina sjedila. Igrala se plamenom svijeće, pjevušeći, čekajući da oluja prestane. Onda se i ona stisnula uz Lennona jer je postalo prilično hladno. Nas četvero u malom šatoru. Mimoza i Jul su bili u svome. Vani puše i kiša lupa po krovu. Negdje oko tri ujutro, još uvijek nisam mogao zaspati. Oni su bili u vrećama za spavanje a ja jedini pokriven samo nekom plahticom. Postalo mi je hladno. Krenem potegnuti rukom plahtu da se jače zagrnem, a ono šljap! Plahta na meni je bila mokra. Upalim mobitel da vidim zašto, a ono iznad mene rupetina. Vjetar je potrgao šator kod otvora za zrak i sve curi unutra – po meni. Brže van opet na kišu, prebacim najveći ručnik preko tog dijela i natrag unutra. Svi su još spavali. A ja se nemam čime obrisati jer sve je mokro. Zagrnem se opet mokrom plahtom i pričekam da kiša stane. U šest sam izašao iz šatora. Kiša je stala ali vrijeme i dalje nije obećavalo ništa. Otrčao sam do tuševa smrznut i odvrnuo vruću vodu. Vratio sam se za petnaestak minuta. Lennon je baš izašao. Pitao me zašto je ručnik na šatoru, a ja sam ga podigao i pokazao mu noćašnje olujino djelo. Šator je njegov, a on je samo slegnuo ramenima. Njih dvije unutra napokon su imale više mjesta i dalje su sad nesmetano spavale. Nas dvojica smo ocijedili stvari koje su ostale vani, pokupili naše stvari koje su okolo bile razbacane. Bilo nam je glupo sjediti i čekati njih da se probude, pa smo odlučili prošetati. Nigdje žive duše. Sve prazno, samo nas dvojica. Svi spavaju u sigurnosti svojih šatora i kamp-kučica. Ogromna plaža na kojoj je uvijek stotine ljudi, bila je prazna. More je izbacilo kojekakvo smeće na nju. Prošli smo kamp i cijelo mjesto, uzduž i poprijeko, skakali po obližnjim hridima, slušali radio, prognozu (iako je sada sjalo sunce, najavili su nastavak kiše i to za cijeli tjedan), bili u kupovini za doručak. Vratili smo se oko jedanaest. Jeli u serijama kako su se budili, u tišini. Znali smo da je gotovo. Skupili smo sve stvari, složili šatore, posljednji put se okupali i krenuli na lokalni bus za Rab. Nitko ne zna točan vozni red lokalne linije, tako da smo se pošteno načekali. A onda kada je napokon došao, naravno to se samo nama i u lošim filmovima može dogoditi, mi sa tonom stvari i gospon vozač nam nije htio stati, već je produžio kao da se ništa nije dogodilo. Bus vozi svakih sat i pol, znači ne stignemo na zadnji autobus za Zagreb. No ipak smo se snašli, nazvali smo taxi i platili mu koliko bi dali za autobus, za puno bolju i bržu vožnju.
E sad je uslijedio problem. Od točke A (Rab, Lopar) do točke B (Pag, Novalja, Gajce) nije jednostavno doći. Trebao bi opet na drugi karaj otoka, na trajekt, od Jablanca do Prizme koji se udaljeni samo nekoliko kilometara, opet na trajekt i nekako do Novalje. Bizarno je to što je Pag od Raba udaljen gotovo da se može preplivati (dobro, za malo eksremnije). Došli smo u Rab, njima uzeli karte za Zagreb, ostavili stvari na kolodvoru i otišli nešto jesti. Uz pizzu sam smišljao kako ću izvesti ovaj put kad sam načuo razgovor neke skupine ljudi za susjednim stolom. Za pola sat kreće katamaran za Novalju. U sebe sam ugurao posljednji komad pizze i odletio od stola svojima vičući da se odmah vraćam. Ispratili su me zbunjenih lica u pola griza. Otišao sam do info-pulta i kupio kartu. Otrčao nazad, na brzinu pokušao objasniti o čemu se radi, ostavio lovu. Nisam se stigao ni izljubiti s njima i odjurio uhvatiti prijevoz. Nepredvidljiva je dotrčala zamnom. Vratila mi lovu koju sam ostavio, rekla da će meni više trebati, zagrlila, poljubila u obraz i otrčala natrag. Sad vam je jasno zašto, Nepredvidljiva. Druga postaja Pag.
Post je objavljen 20.08.2005. u 14:11 sati.