Sanjam da me nosiš obalom na koju me uznosi glazba lakoćom snova. Od plavetnila mora za mnom se vuče nešto prozračno, kao predugački veo. Prelijeva se nebo u moje oči i tvoje stope u pijesku ostaju još jedini trag mene. Pretvoren u zrak sunca, titraj mog smiješka prijanja uz tvoj obraz i oduzima godine mojim očima. Još malo, i djevojčica sam. Još malo pa ću se nasmijati onim osmijehom što se kupa u blještavilu mora i boji moji prste u svijetlo ružičasto. Onako ružičasto, kao kada stisneš prste i pogledaš ih naspram sunca. Ako te dotaknem, pretvorit ćeš se u samu svjetlost.
Ali i nestat ćeš sa svjetlom. Još malo... Čak ni toliko.
Nema te već.
v.
Post je objavljen 20.08.2005. u 14:01 sati.