Noć je bila blijedo crna. Mjesec je svojim mliječno svijetlim zrakama prosipao mir prastarom šumom. Vjetar se blago poigravao bezbrojem tamnozelenih listova, a ogromna krošnja staroga znanca igrala je igru sjenki na njihovim licima. S njom u krilu, sjedio je pod starim drvetom, leđima oslonivši se o njegovo deblo. Promatrao je jednu vlas njezine kose kako se, obasjana mjesečinom, poigrava u ritmu blagog noćnog povjetarca. Privinula je svoje sitno tijelo uz njegovo, glavu prislonivši mu na prsa, obgrljena njegovom toplom rukom, a svoje je noge utoplila između njegovih, sklupčavši se udobno u spokojnom snu.
Te noći mjesec je bio pun, ali on se više nije morao skrivati. Svoje je prste zaplela u njegovo krzno i tako usnula podarivši mu najljepši pogled njegova života. Divio se njenom uspavanom smiješku i rumenilu usana što ukrale su ga samoj kraljici divljih ruža. Slušao je kako diše i osjećao mir kako ga polako okružuje, ali srce mu je prejako tuklo da bi mogao zaspati.
Na tren nešto bućne u potoku uz proplanak, no odmah zatim zagladi se vodena površina skromnog potoka, okiti se nanovo treperavim dijamantima, proplankom ponovno zavlada mir. Taj tren i onaj prije njega, i trenutak poslije i još tren nakon... U tim trenucima, osjećao je, nije mogao voljeti je više.