Nakon stalnih izostanaka iz moje kompaktne (ali nevjerojatno prostorne) zemunice, napokon sam uspio sjesti za
moj već, od šećera čist ekran. Za ovakve dane mogu zahvaliti Svemogućem Stvoritelju Interneta i žemlje (i takosa) što tijekom
mojih posjeta computer-shopovima (kako bih kupio prazne cd-e, držaće sala za radni stol te nastavke tipkovnice za sigurnu
uporabu uz jelo) nisam iskoristio te silne trenutke slabosti i kupio tu famoznu web-kameru (inače 2. najparadoksniji izum 20.
stoljeća). Da jesam, a vjerojatno bi bila stalno upaljena (jer sam ja i tehnologija ko' Vikinzi i pažljivo istaktizirani vojni napadi),
sad bi stotinjak Hrvata, 12 milijuna Amerikanaca i trinaest Bosanaca (njihove kamere su bile dar UMPROFOR-a) gledalo oveću masu
sala u lokvi znoja i umaka od paprike, stopljenu uz radni stol, na kojoj se vertikalno proteže velika smeđe-crna dlakava mrlja s nekoliko
bijelih točaka koje snažno podsjećaju na šećer u prahu. Naime, danas je dostava godišnje zalihe hrane (koju je, sudeći po velikim
kolićinama umaka i krumpira, naručilo neko uglednije prihvatilište u NW Hrvatskoj) zabunom zalutala do mojih garažnih vratiju (ništa
čudno, pošto ta moja kuća izgleda kao neuspjeli pokušaj oživljavanja drskog arhitekturalnog pothvata koji se pojavio negdje u isto
vrijeme snažnog razvijanja teoretske -inače, nisam čuo za praktičnu- alkemije). A ja, kakav jesam, nisam mogao odoljeti tom filanom kamionu (bez brige, njega nisam pojeo) mirišljave hrane. A ova dlakava mrlja je zbog toga jer se užasno dugo nisam brijao pa mi se brada
spojila s dlakama na prsima i području na kojem su mnoge žene našle ekstazu.
Tako da trebam malo vremena da se oporavim...bit' će brže uz takose...
Big Bud
Post je objavljen 19.08.2005. u 15:23 sati.