Pregled posta

In an Expression of the Inexpressible

nisam ležala na leđima, već sam gledala malo u daljinu kroz kišu i poneke kišobrane. Svirao je Blonde Redhead, pjevala je ona (Kazu Makino).. ne znam zašto nisam nikad previše obratila pozornost na njih.. tek mi je trebao taj dalek put da ih primjetim.. zapravo nemam poima zašto sam baš se od tuda počela sjećat tih savršenih par dana u Italiji? da počnem od početka? nekako mi se ne da.. odgađam ovo već tjedan dana.. najviše zbog razočarenja fotkama koje nisu nam naravno dobro ispale na mobitelima, a ovi talijani nikako da pošalju, danas se javio jedan da će skoro :)) a i proživljavam neke situacije već toliko puta u glavi sama i kroz razgovor sa Malim, i onda primjetim da je tu najmanje razmišljanja baš o samim koncertima, više o svim smiješnim i raznim drugim situacijama koje su nam se događale.
naravno da je svaki koncert na kojem smo bili bio predivan.. ali svi su se poklopili u neke druge slagalice, a najviše u fino fino vino, i pivu :) ipak, nije bilo nikakvih rupa u sjećanju drugi dan, pred koncert je ostajala samo ona fina opijenost, muzikom, euforijom i trudom da pamtim sve pjesme, i ipak uhvatim koju jadnu fotku.
a da krenem onda redom...
bojala sam se malo tog koncerta, najviše zbog para.. sad mi je to smiješno.. potrošila sam 100 erua više nego što sam mislila, ali kaj sad.. za ništa mi nije žao.. čim smo se probudili u tri ujutro u petak 5.8. slijedio je šok kad sam ušla u kupaonu da nema vode.. poludila sam kad sam se sjetila da nema tuširanja duugih hm, par sati vožnje do zadra, pa cijeli brod.. pa u italiji ko zna.. ispalo je da je tuš bio tek drugi dan u subotu negdje popodne hehhee.. na brodu je bilo baš lijepo, iako je puhala bura i usporavala nas malo.. ipak već smo u startu kasnili malo po planovima, iako je brod trebao stić u 5 u Anconu, mi smo negdje tek oko pola 7 izašli van i jedva uhvatili vlak za Pesaro. brzi vlak koji vozi uz more svih 60 km i stvarno je lijepo vozit se njime.. eto, i tu počinje naša avantura.. već u Pesaru dok smo čekali bus za Urbino smo otkrili Birru Moretti (njam njam). čim smo izašli iz busa upoznali smo Francesca, našeg novog prijatelja, susjeda u kampu, uglavnom ludog i smiješnog tipa iz Udina koji je došao sam, sa kojim smo se družili svih tih 5 dana, i bez kojeg bi nam vjerojatno puno toga bilo otežano. prvo smo se dogovorili da je prekasno da sad idemo do kampa (4km dalek) i ostavljamo stvari jer ćemo zakasniti na koncert. našli smo neku birtiju di su nam pristali ostaviti stvari do ujutro.. a kako bi to bilo teško bez njega ne želim ni pomišljati, na engleskom sa talijanima. inače svi ljudi na festivalu su uglavnom bili mlađi, većina studenti i sasvim smo se dobro sporazumijevali na engleskom, ali starija ekipa, nema šanse.. tako da nam je on uvijek dobro došao i u tom smislu.. popili smo našu prvu butelju vina koju smo kupili još u Pesaru, i tada sam prvi put zažalila što sam zaboravila ponijeti otvarač, jer poslije je bilo i opasnih otvaranja boce.. već sam čula da je u Italiji vino jeftino i sve buteljirano, ali baš smo se oduševili kad smo vidjeli da za 2 eura možeš piti stvarno fino vino. meni bolje nego i naše iz vinarije koje kupujemo.. baš fino.. napokon smo ušli u tu tvrđavu, nakon što smo kupili kartu koja totalno jadno izgleda, bijela, bezveze.. završavao je Julian Cope, nismo ga na žalost vidjeli. poslije smo čuli da je imo skroz lud nastup. Mali je odmah primjetio kad smo ušli dok je bio još malo na stageu da liči na Iggy Popa. a navodno se i rezao po tijelu i tražio ostale iz benda da ga ližu.. nisam imala dojam da je takav, sad mi žao kaj ga nisam vidjela. da vidim i kakva mu je muzika, jer meni je na albumima čak i malo dosadan.. možda griješim.. uglavnom, tad je bio na redu Dinosaur jr. i sve što sam si mislila da ću lako ja u prvi red, kad svi pričaju o talijanima da su jadni na koncertu, nije bilo istina.. talijani nisu bili normalni, i totalno su bili nabrijani.. zapravo tek sam na bis primila se za ogradu koja je bila valjda 2 i pol metra od stagea.. svašta.. svirali su skoro sve što smo i mislili da hoće, jer su im više manje sve setliste jednake.. ako se ne varam počeli su sa Repulsion.. pa tako dalje.. jebiga, ja nisam vidjela nikakvu setlistu na podu iako sam gledala, tako da nisam imala kaj ni žicat. J Mascis je stvarno smiješan, gadno istina izgleda ispod te mase sijede kose, ali kad ga gledaš ionako se više usredotočiš na prste kako lete po gitari.. i kako cupka nogom cijelo vrijeme :)

Lou Barlow je bio skroz divlji, i skakao je posvuda..

Murphov set je bio skoro pa u liniji sa njima, tak da su sva trojca bila u prvom planu..

sve je zapravo tako brzo prošlo, iako su svirali dosta pjesama.. za bis Freak Scene, i opet kad preda publici onaj dio iz stiha, cause wheen i need a friend it's still you.. čuje se i na ovoj snimci iz bostona, koji je link ithink ostavio dole, pa ko želi čut.. odlično zvuče live.. sasvim uigrano i prijateljski..
uglavnom, kako drugačije mi je i moglo biti na koncertu od Dinosaur jr. nego jebeno dobro.. jedino razočaranje, nisu prodavali majice.. e zapravo, to je bilo baš veliko razočaranje, ali meni je bilo lakše jer sam zadnji dan dobila majicu od Yo La Tengo za ročkas, mali preuranjeni poklon, ali najslađi :)) znala sam da oni mogu imati samo takve, slatke majice..
poslije koncerta bili su neki dj-i u gradu.. da, Urbino je jedan stvarno predivan grad. i sav sav je u ciglama.. samo cigle, posvuda.. ja sam se na svakom koraku oduševljavala kako lijepi gradić. dosta podsjeća npr. na Motovun, na brdu, strme ulice itd. ali veći je ipak i meni moram reći, ipak ljepši. ali Motovun ima taj šarm jer je mali ipak.. problem je bio tu noć što smo morali smisliti što ćemo raditi do 7 ujutro kad se otvarala ta, što već, di smo ostavili stvari. bili smo na tom partiju do kraja, bila je ok muzika.. to je završilo negdje oko 2-3.. onda je Francesco počeo upoznavat talijane od svuda, pa smo za čas upoznali brdo ljudi. bilo je jako hladno tu noć vani, Mali i ja smo imali samo jednu majicu dugih rukava kod sebe, koju smo naizmjence nosili. na kraju krajeva smo ostali Frtancesco, Tomi (novi prijatelj talijan), Mali i ja.. od 4 do 7.. oprostili smo se sa ostalim talijanima uz novo naučene riječi: Pompino.. itd.. smiješno jako je bilo.. nismo znali kam bi išli malo odspavati jer je stvarno bilo hladno, pa se neko sjetio da odemo u crkvu. tako smo i otišli.. naravno da nisam mogla zaspat u crkvi, a i sve mi je bilo smiješno, pa sam se i pomolila u crkvi nakon dugo vremena.. uspjeli smo na kraju odgurat tih na kraju 4 sata, jer ovo se kasnije otvorilo, ležali smo (više se nažuljali) i u nekom haustoru ispred ulaza u poštu di je bilo toplije.
u kamp smo stigli napokon autostopom, jer su se talijani pokazali savršeno ljubazni za to i svi odmah staju.. raširili šator i šta drugo nego legli spavat. mi smo imali taj dan pauzu jer smo kao štedili, tako da nismo vidjeli echo and the bunnymen.. pili smo fino vino ispred tvrđave i slušali koncert, za koji je poslije dosta ljudi reklo da je bio dosta depresivan.. malo izmoreni nismo taj dan toliko dugo ostali ni na tom partiju iako je bilo baš zabavno.. bili smo i u nekim bircevima, ali preskupo je tamo.. 3 eura piva, a čak nije ni od pol litre.. i nemreš pušit nigdje u zatvorenom..
zadnji dan festivala, nedjelja, je bio malo tmuran, da bi na kraju i počela padat ta kiša oko 6 sati kad smo mi otišli iz kampa.. svi su pokupovali kabanice.. pili smo vino, pivo i čekali da uđemo.. i tu počinje ovaj dio sa početka posta, koji se vidim podosta podužio, ali krenulo me.. dakle, Blonde Redhead.. stvarno su me dirnuli, jako mi se svidjelo, ova žena je preslatka..

iako sam ja samo čekala Yo La Tengo.. koji su se uštimavali valjda sat vremena.. već su ljudi izludili. ali barem je kiša prestala, čak su se i zvijezde pojavile dok su svirali. prva pjesma Night falls on Hoboken.. 20 minuta.. čudno za početak.. bila je takva tišina.. čulo se bljeskanje fotoaparata.. ipak poslije su malo živnuli, i Ira je pokazao da je pravi noise maker :)) fenomenalno.. predivno.. Georga je izgledala malo pokislo i zbunjeno.. basist, jako smiješan lik.. na jednoj pjesmi (jebiga, ja nemam taj album pa ni ne znam kako se zove) su imali i neku smiješnu koreografiju. i to je jako smiješno bilo.. stvarno za smijat i nevjerovat.. inače se dojmaju jako ozbiljno.. i organizirano.. imaju jednog tipa koji cijelo vrijeme uštimava gitare iza za iduću pjesmi Iri, a ima ih valjda 7,8 bez pretjerivanja. na kraju je tipa pored mene, koji je bio skroz na ogradi, pitao koju pjesmu želi čuti, ma daaa... on je poželio I Heard You Looking.. bilo bi bolje da je bilo nešto življe, npr. sa prvog albuma, ali dobro.. i tako je to završilo, oni su se prošetali kroz publiku, što ne znam što im je značilo.. imali su setlistu, ali nisam je uspjela dobit.

još smo se motali tu večer po gradu, upoznali još dvojcu talijana sa Sicilije koji su putovali i duže od nas, i sa njima se vratili u kamp. naravno opet stopom. čak i u to doba noći ljudi su super za stat. posebno tu večer je bilo jako smiješno stopanje. bilo nas je petero, tako kad nam je stao prvi auto, neki tip i žena su rekli da odu prvo njih trojca talijana, a da će se po nas vratit taj tip za 10 minuta. ja sam bila malo skeptična, ma da, baš će se on vraćat po nas.. ali je bio uvjerljiv i reko da nema zajebancije u to doba noći.. tako da smo ostali Mali i ja čekat, i brzo je došao po nas sa drugim autom. tip je legenda.. inače smo primjetili da talijani kad se zapričaju, posebno sa Francescom na talijanskom, da samo voze, uopće ne gledaju di će skrenut itd.. tako je bilo i sa ovim tipom, počeli smo pričati o muzici i spomenuo se odnekud Minutemen, Mike Watt, i tip je bio van sebe. da on obožava Iggya Popa, pa kao je Mike Watt svirao sa njim bla bla.. fulo je par skretanja u to vrijeme, i kad smo došli do auta di su bili ovi talijani, koji su nas čekali jer nije žena znala put do kampa, ovaj je stao na sred ceste.. i žena ga u čudu gleda, a on joj se dere kroz prozor: ''When I talk about Iggy Pop I have to stop!'' hhehe.. ludi talijan.. tako smo malo stajali nasred ceste u autu dok je on bio u euforuiji.. ipak stigli smo sretno u kamp, i još smo nastavili pit ispred našeg šatora fino vino sa sicilijancima i Francescom, a vino smo otvorili klinom od šatora i naravno razbili grlo pa prelijevali vino kroz maramicu u čaše koje smo uzeli u bircu di piva košta 3 eura. francesco je imao gitaru u šatoru, tako da je jedan od ove dvojce zasvirao, i smiješno je to bilo.. uspjela sam odspavati nekih tri sata, kad smo se morali ić spremat i odjavit se do 11 iz kampa.
uglavnom, ja sam skroz oduševljena talijanima. žao mi je što nije bilo nikog iz hrvatske tamo..
naš brod za zadar je išao tek u 10 navečer tako da smo se odlučili u Pesaru okupat, i Francesco je išao sa nama, iako ne zna plivat, on je čuvao stvari na plaži i spavao :)) no, svejedno, mogao se i on kupat, jer tamo nema duboke vode valjda. što me baš briga naspram činjenici da se više ne bi nikad tamo okupala. grozno. ne vidiš ruku kad staviš pod vodu, iako iz daljine izgleda sve lijepo zeleno more, pijesak.. ali taj se pijesak valjda i sav digne i zamulja, no, ne bi ja rekla da je to samo pijesak.. uglavnom, bili smo ravno minutu u vodi i poslije se fino tuširali na plaži koja je stvarno predivna, duga i pješćana.. ali nema do našeg meni mora.. okupali smo se zato u Zadru, tj u Petrčanima kad smo došli natrag. sad kad se sjetim koji smo patrioti bili tamo u italiji. Francesco nam se već smijao.. kod nas u hrvatskoj, samo kroejša bla bla bla.. heheh.. zapravo smo zajebavali talijane da su lijeni, zato kaj ne rade ponedjeljkom, pa tamo u Pesaru nijedna picerija nije radila do 7 popodne (a tako je bilo koji dan, ne samo ponedjeljkom), da imaju ružno more itd.. još kad se sjetim njihovog naplaćivanja kao za service.. 3 eura! za pizzu koju smo čekali 45 minuta.. ma to su samo te sitnice.. zapravo je stvarno sve bilo predivno.. i ja bi opet..
ne znam, sad kad pogledam gore, meni se ne da čitat i potražit greške, kako će se nekom drugom.. znam barem jednog koji hoće, jer i on je bio tamo sa mnom i želi se prisjetit svega.. zato sam i pisala malo detaljnije, da ne zaboravim.. što ipak vjerujem da neću.. nadam se uskoro boljim slikama, žicala sam ljude.. pa dođe i to poslije..

i to je to.. ročkas mi je ovaj vikend.. ali ipak idući petak u močvari će biti super program tako da se tome baš veselim.. a ovaj vikend, tj. u subotu već sad mogu zamisliti kako će smiješno biti.. i napokon vidjet prijatelje..


Post je objavljen 19.08.2005. u 09:50 sati.